Milošević: Srbi u Hrvatskoj diskriminisani, razumemo slavljenje pobede – ne i trijumfalizam

Piše: Snežana Čongradin

Podsetimo, Hrvatska je akcijom “Oluja” odnela pobedu u ratu sa Srbijom, tako što je povratila kontrolu na teritoriji Banije, Like, Korduna i Severne Dalmacije, kojom je prethodnih godina upravljalo lokalno srpsko rukovodstvo uz podršku Beograda.

Posledice su, međutim, tragične i ratno zločinačkog karaktera, dosežući sve do konkretne odgovornosti tadašnjeg državnog vrha, odnosno predsednika – Franje Tuđmana.

Prema nalazima Međunarodnog suda pravde, izveštaja UN tela i lokalnih nevladinih organizacija, operacija “Oluja” je dovela do raseljavanja preko 200.000 Srba, pripadnici hrvatskih snaga ubili su oko 80 civila koji su bežali u koloni traktora i automobila, a zabeleženi su brojni slučajevi uništavanja i pljačke imovine Srba.

Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, do kraja 1995. godine ubijeno je oko 400 Srba koji su odlučili da ostanu u svojim kućama.

Izjavili ste da bi slavlju akcije “Oluja” u Hrvatskoj trebalo dodati i suze za žrtve. Da li i na koji način je moguće te dve stvari “pomiriti” i ima li naznaka takvom pristupu danas u Hrvatskoj?

Ima tih naznaka, no to su i dalje tek – naznake. Ljudi koji tako misle i organizacije koje tako postupaju su i dalje debela manjina, to su „otoci“, grupice „usual suspects“ koje čine NGO-i i ljudskopravaške organizacije, nešto nezavisnih medija. Izlaženje u susret, razumijevanje patnji i gubitaka druge strane su još uvijek formalni, rijetki i prigodničarski postupci (poput: prošlogodišnjeg odlaska potpredsjednika Vlade RH, Srbina, u Knin i istovremeni dolazak ministra branitelja u Grubore, zatim nedavno doneseni Zakon o civilnim žrtvama rata). I dalje prevladava crno-bijeli diskurs u smislu toga da se kao zna se tko je počeo, tko je jedini krivac, čije se žrtve računaju a na koje se ne treba obazirati…, pa onda i njegove konzekvence, odnosno – društveni položaj Srba u Hrvatskoj danas. Zavisno od političkog trenutka i toga tko govori, pogledi na rat 90-tih malo se „peglaju“, pažljivije „pakiraju“ no u zemlji nema bitnih, strukturnih promjena na tu temu. Naprimer, povratka izbjeglica i razvoja povratničkih sredina, jednakog tretiranja ratnih zločina, antidiskriminacijskih politika.

Imajući u vidu vladajuću garnituru u Srbiji, koju pretežno čine, tokom ratnih devedesetih, istaknuti političari, i to na strani danas uveliko osuđenih ratnih zločinaca, kako biste građanima Srbije objasnili takav pristup “Oluji”? U odnosu na ovdašnje preovlađujuće stavove u javnom mnjenju, tvrdnja o legitimnosti te akcije je u najmanju ruku izdajnička, zastrašujuća, bezosećajna…

To mi se, u ovom trenutku, čini – nemoguć posao! Dvije su suprotstavljene „istine“ toliko snažne, monolitne, tako silno utvrđene sa svih strana (službenim obrazovnim, kulturnim, medijskim i ekonomskim politikama, pa onda i onim neformalnim, npr. popularnom kulturom) da drugačiji pristupi, u obje države, jednostavno nemaju šansi za značajniji društveni utjecaj. U lakšim slučajevima izazivaju čuđenje, u težim – ostracizam i prozivanje za simpatiju, pa i suradnju s neprijateljem. Umjesto da četvrt stoljeća od rata donese veće razumijevanje, dobili smo okamanjivanje ratnih narativa, pa čak i njihov revival, od „srpskog sveta“ do Milanovićeve tuđmanističke politike u BiH. To je vrlo deprimantno – 30 godina nakon smrti Jugoslavije nama vladaju jugoslovenske teme; to je i zlokobno, jer podsjećanje kako svi poslovi nisu dovršeni postaje sasvim legitimno.

Kako Srbi u Hrvatskoj shvataju istovremenost potrebe za slavljem i suzama?

Rekao bih da nas se dobar broj nalazi u svojevrsnoj šizofrenoj situaciji – razumijemo potrebu da se slavi uspostavljanje jedinstva zemlje, pobjeda i kraj rata, ono što teže „probavljamo“ je pretjerani, zasljepljeni i osvetnički trijumfalizam koji se, ne na jednom mjestu, završava u sistemskom, šovinističkom zapostavljanju ili negiranju prava Srba.

Kako biste opisali položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj danas? Šta je to što se uočljivo promenilo u odnosu na prethodne godine?

Mi smo i dalje diskriminirani u nizu sfera – obrazovanju, razvoju, mogućnosti korištenja niza zapisanih i formalno garantiranih prava. Za razliku od ranije, nosioci antisrpske klime (ako je to primjeren izraz) je konglomerat (braniteljske udruge, klerikalisti, ekstremističke stranke i mediji) koji je i dalje vrlo glasan, utjecajan no formalno – van vlasti. Koalicija sa HDZ-om je zasad dala limitiranu dobit, najviše u ekonomiji (nešto brže ide sa infrastrukturom, otvorene su kreditne linije za područja naseljena manjinama), a najmanje u tradicionalnim, manjinskim sferama – obrazovanju, upotrebi jezika i pisma, društvenom statusu i percepciji. Koalicija Možemo, koja upravo smjenjuje SDP sa mjesta najjače opozicijske stranke se „srpskim pitanjem“ dosad uopće nije bavila, no na osnovu prijašnjih postupaka pa i ideoloških opredjeljenja, od njih očekujemo značajnije razumijevanje i veću podršku. Ono što jako zabrinjava su stavovi presjednika Milanovića. On je već u cijelom spektru tema (ekologiji, pravima žena, odnosu prema ratnim zločinima, regionalnoj politici) pa tako i u ovoj – o nacionalnim manjinama, odstupio od onoga što se uobičajeno razumije kao liberalni, demokratski pristup i prigrlio Tuđmanov državotvorni nacionalizam.

Na godišnjicama tragedija i proslava čini se da se premalaju i postaju jasnije, više nego inače, osnovne karakteristike vlasti u gotovo svim državama regiona, tokom devedesetih zahvaćenih ratom. Koje su sličnosti a u čemu se sastoje osnovne razlike, kada je reč o aktuelnim vlastima u Srbiji i Hrvatskoj?

Nema ih ako se gleda usko, samo proslave ili komemoracije – slijede se i slave ideje i postupci 90-tih. Kod Oluje, Hrvatske vlasti samo slave, ne vide i loše strane svojih postupanja u 90-tim; Srbija, pak zaboravlja te rane 90-te, patnje koje uzrokovala ili u njima sudjelovala ili ih podstakla. Većinom su obje politike što se tiče nasljeđa rata 90-tih kratkovidne, neosjećajne i nerazumne. Ako idemo šire od toga glavna je razlika, ja bih rekao i prednost Hrvatske, razvijenija parlamentarna demokracija, jasnija podjela vlasti, dok u Srbiji gotovo da plaši svakovrsna nadmoć, pa i svevlast SNS-a. Za sada se ni jedni ni drugi nisu najbolje proveli – svugdje su žrtve novih, formalno demokratskih režima postali radno zavisni i manjinske grupe (žene, nacionalne i seksualne manjine). Svugdje su ključni dosezi jugoslovenskog socijalizma – mir, ravnopravnost, socijalna pravda i razvoj, sveukupna modernizacija, zamijenjeni ekonomskim zaostajanjem, rastom društvenih nejednakosti, prevlašću konzervativizma. Kao da smo cijelo stoljeće od Velikog rata proveli zaleđeni: naše su zemlje opet periferije carstava i de facto kolonije.

Odgovornost za “Oluju”, razume se, najviše snose oni koji su tu akciju sproveli. Ali, šta biste mogli preneti građanima Srbije kada je reč o odgovornosti tadašnje vlasti u Srbiji, čije perjanice i danas zauzimaju najviše državne funkcije?

Ništa što nije već poznato – Helsinški odbor Srbije, Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom, CZKD … da spomenem samo neke, cijelo su vrijeme, istinito i pravodobno, obavještavali građane Srbije. Problem je što su njihove informacije i razmišljanja gotovo pa – supkultura, a te grupacije neutjecajne, pa je malo vjerojatno da će pitanje odgovornosti za Oluju u skorije vrijeme biti važno političko pitanje u Srbiji.

Kada bi u Srbiji i Hrvatskoj postojalo slično zakonodavstvo, poput nedavno donesenog u BiH, koje bi sankcionisalo negiranje zločina koji su počinjeni u ime građana Srbije ili Hrvatske, da li bi to doprinelo pomirenju i razvoju odnosa država? Pitanje je možda naivno sa aspekta ostvarivosti i uporedivosti sa BiH, ali, verujete li da su upravo laganja i krivotvorenja činjenica iz rata osnovna prepreka i kočnica da građani u regionu budu bogatiji, srećniji?

Pa i sada postoje zakonski okviri za kažnjavanje takvih poricatelja, makar u Hrvatskoj, i – nikom ništa. Naše sadašnja društva su upravo sagrađena na ratu, na njegovim „postignućima“, a on je gotovo sakraliziran. Dok je tako, dok su njegove posljedice (nove države, a s njima ubistva i uništenja, čišćenja i preseljavanja) nedodirljive, zakoni koji se tome protive će biti samo za vanjsku upotrebu a mi ćemo si međusobno namigivati i – tjerati svoje.

Zločin bez kazne

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju su 2008. godine za zločine nad srpskim stanovništvom u „Oluji“ optuženi Ante Gotovina, zapovednik Zbornog područja Hrvatske vojske Split i glavni operativni zapovednik operacije “Oluja” u južnom delu područja Krajina; Ivan Čermak, zapovednik Zbornog mjesta Knin i Mladen Markač, zapovednik Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Oni su optuženi da su, zajedno sa više hrvatskih zvaničnika, uključujući i predsednika Franju Tuđmana, učestvovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, čiji je zajednički cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja Krajine silom, širenjem straha ili pretnjama nasiljem, progonima, prisilnim preseljenjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili na druge načine.

Optužnica navodi da su učesnici zločinačkog poduhvata mogli da predvide da su ubistva, nečovečno i okrutno postupanje moguća posledica počinjenja poduhvata.

Prvostepenom presudom iz 2011. godine, Gotovina i Čermak su osuđeni na 24 i 18 godina zatvora za ratni zločin i zločine protiv čovečnosti, dok je Markač oslobođen, da bi žalbenom presudom naredne godine, Gotovina i Čermak bili oslobođeni od krivične odgovornosti.