Eseji o iznevjerenim iluzijama i ograničenosti

Piše: Jaroslav Pecnik

… budući se mogu shvatiti kao svojevrstan uvod u njeno novo djelo Ponovno u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam (prijevod s engleskog: Rujana Jeger), izvorno napisano za američko knjižarsko tržište, gdje ja doživjelo zapaženu recepciju kritike i čitateljske publike.

Zbirka tekstova posvećena postsocijalističkim temama nastajala je nekoliko godina, a zajednički im je nazivnik: promjene u Europi tri desetljeća nakon što je propao komunističkom idejom inspiriran socijalistički politički sustav i društveni eksperiment.

S. Drakulić je, kako to i inače čini u svojim esejima, uostalom kao i u svojim romanima, britko, jasno i analitički sa dozom humora i (samo)ironije opisala kako su početne iluzije nakon pada Berlinskog zida i sloma komunizma u bivšem sovjetskom imperiju (o)kopnile, kako je romantična ideja o boljoj budućnosti sve više bila potiskivana, prije svega gorkom i tegobnom ekonomskom postsocijalističkom zbiljom.

Odnosno, kako je tekao proces (samo)osvješčivanja od pokušaja imitacije zapadnog načina života do sve veće ogorčenosti kod građana kad su počeli shvaćati da od silnih obećanja i snova o boljem i lagodnijem životu nema ništa, ili malo toga, te da su osuđeni na status drugorazrednosti i kako stare podjele na bogati Zapad i siromašni Istok još uvijek postoje; dapače, dramatično se povećavaju.

Još u vrijeme socijalističke Jugoslavije Slavenka Drakulić se istakla kao vrsna novinarka (Polet, Start, zagrebački Danas), a nakon što je objavila svoju prvu knjigu Smrtni grijesi feminizma; ogledi o mudologiji (1984) izazvala je pravu buru u javnosti, jer je u nas među prvima progovorila o tada, ali još uvijek i danas tabu temama ženskih prava koja su bila ogorčeno napadana, ili ignorirana, tretirana s podsmijehom i izrugivana, a kasnije, posebice od Katoličke crkve i njenog rigoroznog zagovora povratku tzv. tradicionalnim vrijednostima, iznova sužavana i dovođena u pitanje.

Nakon toga svojim romanom Hologrami straha (1987), kad je progovorila o svojoj bolesti i transplataciji bubrega, samo je potvrdila status spisateljice bez dlake na jeziku, otvorene za kritičko problematiziranje svih onih pitanja o kojima se iz malograđanskih skrupula, kako jučer, tako i danas nije željelo pisati i(li) govoriti.

A, to je zorno dokazivala i u svojim narednim publicističkim i književnim djelima.

Između ostalog i to je bio jedan od razloga zašto se u vrijeme raspada bivše države našla na indeksu nepodobnih, a kad se oklevetana kao jedna od vještica iz Rija našla na nišanu žestoke medijski organizirane hajke i harange napustila je Hrvatsku i od tada S. Drakulić već niz godina, sa suprugom Richardom Swartzom živi na relaciji Stockholm – Zagreb – Istra.

Danas je etablirana u europskim intelektualnim krugovima i njene tekstove objavljuju najuglednije svjetske tiskovine (The Nation, The New York Times Magazin, The Guardian, La Stampa, Frankfurter Rundschau…), u kojim se bavi najaktualnijim političkim, kulturnim i uopće društvenim pitanjima, kao što su izbjeglička kriza, nacionalni i rodni identiteti, porast ksenofobije i rasizma, koruptivnost vladajućih elita itd.

Dosad je objavila sedam publicističkih knjiga i četiri romana, a u najnovijoj zbirci eseja Ponovno u kavani Europa: kako preživjeti postsocijalizam, iznova se kritički obračunava sa svim problemima s kojima se građani bivšeg komunističkog Istoka susreću i suočavaju u svakodnevnom životu i koji se očevidno teško nose s novim tzv. demokratskim vrijednostima, posebice političkim pluralizmom i tolerancijom, jer nasljeđe totalitarne prošlosti još je uvijek isuviše jako.

Stoga, ona postavlja pitanja: zašto su građani tih, danas tzv. postsocijalističkih prostora tako nespremno dočekali pad sovjetskog imperija; zašto se nisu bolje pripremili za novo vrijeme, za koje se uoči pada Berlinskog zida vidjelo da dolazi, ili se barem s velikom dozom izvjesnosti moglo (na)slutiti. I odmah odgovara: „Bilo je naivno to i očekivati, biti spreman podrazumijeva znati što te čeka, a mi smo, osim snova imali premalo znanja, a previše velikih očekivanja. Građani su brkali pojmove demokracije i kapitalizma“.

Slavenka Drakulić tvrdi kako nisu bili svijesni da im glasujući za demokraciju paralelno stiže i divlji kapitalizam koji zanemaruje radnička, socijalna i na koncu građanska i ljudska prava.

A, kad se to uklopi u snažno prisutnu totalitarnu matricu koju su staronove elite naslijedile i oplemenile autokratskim oblicima ponašanja i vladanja, bitno proširene i premrežene sveprisutnim političkim kriminalom, populizmom i korupcijom, onda je jasno zašto su ti tzv. tranzicijski procesi tako bolni i zašto nisu mogli polučiti bolje rezultate, zašto su građani ogorčen i osjećaju se prevarenim.

Opisujući kavanu Europu, autorica je ujedno i opisala i atmosferu ekstremnog nacionalizma i ksenofobije kao novu ideološku potku post-tranzicijskog razdoblja, naglašavajući kako se jaz unutar granica bivšeg Istoka, između mase siromašnih i povlaštenih političko-poslovnih elita ubrzano povećava, jednako kao i između starih i novih članica EU.

Istodobno je pisala o političkoj i ideološkoj zlouporabi identiteta, a sve u cilju (p)ostvarenja što je moguće veće i jače homogenizacije društva, kao i sveprisutnoj populističkoj retorici kojom se širi strah od izbjeglica, imigranata, posebice iz islamskog svijeta koji navodno predstavljaju ugrozu za temelje kršćanske kulture i civilizacije.

Piše i o forsiranju atmosfere nepovjerenja u pridošlice koji će starosjediocima, oduzimati radna mjesta, ta kako su ono virus zla kojim se Starim kontinentom šire nasilje i kriminal.

Na tapetu se našla i problematika Brexita, pandemije i posljedično sve veći nemir građana EU po pitanjima vlastite sigurnosti, a što sve pogoduje desnici, posebice radikalne provenijencije, da se širi i jača, tako da je tzv. lijeva alternativa praktički satjerana na marginu, bez vizija i ideja kako se iznova nametnuti kao predvodnik i radionica novog humanog i humanističkog mišljenja.

To programirano širenje straha od Drugog, Drukčijeg, nepoznatog koje prijeti europskom načinu i kulturi života sve više uzima maha, a na tomu upravo najviše inzistira desnica i time sve više jača i raste.

Najnovija knjiga eseja S. Drakulić vrsno je i zanimljivo štivo koje svjedoči s kakvom visokom razinom akribije raspolaže autorica i što je u ovom trenutku možda važnije: kako iz tog začaranog kruga europskih lutanja naći izlaz, a ona ga sama prvenstveno vidi „u snažnom pojedinačnom odgovoru“.