Vukovar, 31 godinu nakon pada: Vukovaru ne treba transplantirati novo srce

Piše: Davorka Blažević, TRIS portal – Šibenik – Neovisni novinarski portal

Vukovar 18. studenog 2022., 31 godinu nakon dramatičnog ratnog sloma. Grad je preplavljen poštovanjem i ponosom cijele Hrvatske koja se sjeća. Pada Vukovara, njegovih ratnih rana, njegovih golemih žrtava. Na desetke tisuća ljudi hodalo je u petak, unatoč kiši, nekim novim Vukovarom u beskrajno dugoj koloni sjećanja na sve one koji su u ratnoj epopeji ovog grada svojim životom plaćali budućnost novih vukovarskih generacija. Grad se junački branio 87 dana protiv daleko moćnijeg neprijatelja, naoružanog ne samo ubojitim oružjem nego i namjerom da ubije dušu i srce Vukovara.  Možda baš zato, zbog apokaliptičnih razmjera razaranja, zbog srčanosti naroda u otporu agresoru i spremnosti da izgine za slobodu, ovaj grad svaki pravdoljubivi čovjek  nosi duboko i sasvim iskreno u srcu, ne pretvarajući ga u mit. Priželjkuje njegov oporavak, njegovu budućnost, neku novu životnu paradigmu. U kojoj će raditi ljudi za ljude…

No, oni koji godinama nakon rata, nastavljaju ubijati Vukovar, su političari. Ljudi koji iz egoističnih pobuda i  dalje potiču podjele, perpetuiraju mržnju i netrpeljivost, Vukovar guše svojim političkim ultimatumima i ucjenama. Njihovo parazitiranje na žrtvama ovog grada, kao njihov jedini politički kapital koji su prisvojili i kojim se danas razmeću kao svojim, mada sami u ratu nisu sudjelovali, oduzima Vukovaru snagu i dah, otežava mu život i limitira perspektive.

Može li se Vukovar u ime prošlosti i zbog prava na bolju budućnost, ekskluzivno depolitizirati? Kako bi bilo da Vukovarci biraju svoju civilnu, nepolitičku vlast isključivo među onima koji vole i grad i ljude, koji nemaju stranačkih iskaznica ni računica, koji se ne dokazuju mržnjom prema onima druge vjere i nacionalnosti, čiji je izborni program povratak Vukovara sebi i svojim ljudima?

Duga, duga kolona ulicama Vukovara na kišni dan, mjeseca studenoga 2022., puno ljudi dobre volje, pozitivne energije, optimizma. Oni vjeruju u ovaj grad, ali ne i u politiku koja njime disponira baš kao da ga je ona stvorila i time prisvojila kao neku vrst izložbenog prostora za bildanje vlastitih karijera i vlastitog značaja.  To su ti koji nam svake godine u ovo vrijeme poručuju kako je Vukovar simbol stradanja i žrtve, ali i simbol pobjede. Ali, kako Vukovar može biti pobjednik ako ga drže zatočenog u njegovom porazu iz studenoga 1991. i svake godine iznova otvaraju mu stare rane ne dopuštajući da ikad zacijele?

Bivši šef SDP-a Davor Bernardić kaže da je ključno vratiti ljude u Vukovar i Slavoniju, ali kako kad se umjesto suradnje među ljudima kontinuirano šire podjele i provodi getoizacija po nacionalnoj osnovi. Od vrtićke dobi do zrelosti Vukovarci se uče da Srbi i Hrvati u ovom gradu nisu njegovi ravnopravni stanovnici nego žrtve i agresori, makar i jučer rođeni. Koji se po prirodi stvari mrze, odvajaju svaki u svoj geto, žive u paralelnim svjetovima, uče različitim interpretacijama recentne povijesti?

Nove generacije Vukovaraca, bili Hrvati ili Srbi, ne smiju biti zatočenici takvih politika isključivosti, razdora, neprijateljstva koje se podrazumijeva. Treba im dati priliku i pravo da svoj život u ovom prelijepom, obnovljenom gradu stvaraju sjećajući se žrtava rata s poštovanjem i pijetetom, ali ne sa sustavno poticanom mržnjom prema svima s “druge strane barikade”. Jer mržnja je otrov koji razara, na njemu nikakvo zdravo sjeme ne klija, na njemu se temelji urušavaju i kuća neminovno propada.

Stalno se recikliraju iste, često patetične, napamet naučene riječi o ponosu zbog hrabrosti Vukovaraca u ratu koja nadahnjuje sve nas i u miru ( sisački biskup Vlado Košić ). No, Vukovarci, trideset godina nakon rata trebaju tražiti nadahnuće u znanju, radu, vrhunskim rezultatima stručnjaka, intelektualaca, sportaša i drugim civilnim postignućima svojih sugrađana i sudržavljana. Rat je davno iza nas i treba ga ostaviti u povijesti, kao veliku kušnju kojom je ostvarena sloboda i neovisnost, za koju je plaćena visoka cijena. Ali, treba imati na umu da nema rata bez nedužnih žrtava na obje zaraćene strane. Ni život po sebi, pa ni rat, nije crno-bijeli. A isto tako ni zločin nije rezerviran samo za pripadnike jednog naroda. Zločine čine ljudi, neovisno o vjeri i naciji, zli ljudi koji ostavljaju dugoročne posljedice na odnose među narodima, među sugrađanima, među zaraćenim stranama. Zato je rat prokletstvo koje ne treba slaviti nego ga treba prepustiti izučavanju povjesničara kako bi ga ogolili do pukih činjenica i onemogućili da se njime manipulira za nacionalne i političke potrebe.

Zašto su u Vukovaru takav bijes izazvali vijenci srpskih nacionalnih organizacija bačeni u Dunav u počast svim stradalim Vukovarcima u ratu 1991. i svim žrtvama rata? Što znači prijetnja tipe Mlinarića da je Miloradu Pupovcu ovo zadnji put da pušta vijence niz Dunav, jer iduće će ga godine u tome spriječiti velikim prosvjedom?  Kako očekivati ostvarenje Plenkovićeve pomirbe koju tek sada zaziva nakon što je godinama tolerirao izljeve nacionalšovinizma diljem Hrvatske, pa tako i u Vukovaru? Dok su odbijali doći na hrvatska ratna stratišta u povodu obljetnica stradanja, smatrali su ih četnicima, što drugo. A sada, kad SDSS-ova Anja Šimpraga u društvu hrvatskog premijera posjeti Škabrnju na dan masakra nedužnih civila, jednako je nazivaju četnikušom, okreću joj leđa i poručuju joj da se srami. A što je njihov prijedlog, što bi političari srpske zajednice u Hrvatskoj trebali činiti da ih se prihvati kao hrvatske građane, a ne kao srpske četnike i u ratu i u miru?

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković kaže kako ono što neki političari SDSS-a ćine, aludirajući, između ostalih, na potpredsjednicu Vlade Anju Šimpragu, zaslužuje pohvale ( a ne okretanje leđa u znak potpunog nepoštovanja spram njihovih izraza pijeteta prema hrvatskim žrtvama ), jer korak po korak, veli, oni  prihvaćaju ono što je povijesna istina o ratu u Hrvatskoj, a to nije nimalo lagano i izaziva političke napetosti. Govori li to Jandroković i službeno i neslužbeno? Kao političar i kao čovjek…?

Ali, kako reče ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, ne možemo dovijeka živjeti u mržnji. Jer, Vukovar kakav smo imali, kakav je bio prije rata, ne može se više vratiti. Treba graditi novi. Nalik onomu nekadašnjem koji je prigrlio sve ljude koji su pod njegovim nebom svili svoje gnijezdo. Ali, taj novi, mirnodopski Vukovar mogu i trebaju graditi samo njegovi ljudi, oni koji su se u Vukovar vratili ili su se u njega doselili. Vukovaru ne treba transplantirati novo srce, ponajmanje ono po mjeri zadrtih političara koji vjeruju još uvijek da se međunacionalna netrpeljivost honorira, Vukovaru samo treba dopustiti da njegovo srce slobodno kuca ritmom njegovih građana. Onih koji žive u Vukovaru, ali ne onih koji žive od Vukovara, od mitova i legendi…