Viktor Ivančić – O podlosti

Autor: Viktor Ivančić, Uvrede & podmetanja, Izvor: Novosti

I?Kakva sam bila? – upitala je Nina Obuljen Koržinek potpisnika ovih redaka.

“Briljantna, drugarice komesarice”, uzvratio je ovaj. “Sovjetska kultura može biti sigurna da će pod vašom čvrstom rukom ploviti mirnim vodama.”

“Najljepše zahvaljujem.”

“Kako god okreneš, bio je to čin virtuozne podlosti.”

“Možete li mi to malo pojasniti, druže?”

“Pa kad se kao nositeljica političke i financijske moći pojavite na dan početka jedne nacionalne kulturne manifestacije – Splitskog ljeta – i onda, prije nego što je Splitsko ljeto službeno otvoreno, jasno i glasno obznanite kako je rečena manifestacija ispod svakog nivoa, kako ona ‘ni produkcijski, ni sadržajno nije na razini koju očekujemo’, što je to nego mučki udarac koji će ošamutiti vinovnike antisovjetskih devijacija u sferi kulture? Podmuklost u službi sistema.”

“Dobro, s time se mogu složiti. Skretanja s kursa Partije ne možemo tolerirati.”

“Čak i u slučaju da vjerujete u ono što ste govorili, bilo bi to nespojivo s buržoaskim tlapnjama o elementarnoj pristojnosti i boljim običajima. A kamoli kada se odajete prepredenim manipulacijama ne biste li žigosali i ozloglasili naše neprijatelje. Molim lijepo, doći kao simbol vlasti na otvaranje Splitskoga ljeta i izdašno se ispovraćati po Splitskom ljetu, ‘produkcijski i sadržajno’, prije nego što je ono počelo, za to treba imati hrabrost, odlučnost i viziju. Da ne spominjem obraz debljine gume na kotaču kamiona.”

“Čujte, pa nisam ja slučajno godinama na čelu Komesarijata za kulturu.”

“Ako sam slobodan primijetiti, pohvalio bih i vaš outfit prilikom sastanka s gradonačelnikom Tomislavom Šutom i još par vrtnih patuljaka. Visoke kožne čizme, utegnuti mantil, blago nakrivljena oficirska šapka… Je li i makarov bio pri ruci?”

“U torbici. Koristim ga samo u iznimnim situacijama.”

“Sada nije bilo potrebe?”

“Naravno da ne. Pošto se drug Šuta u potpunosti složio s mojom ocjenom situacije, odnosno s ocjenom Partije, potvrdivši to dugim i umiljatim kimanjem glavom. Kao i s predloženim planom aktivnosti.”

“A te aktivnosti su?”

“Kao što ste i sami zacijelo razumjeli, došla sam u Split da pripremim teren i dogovorim rokove za smjenu postojeće uprave HNK. Sada, kad je Partija na lokalnim izborima ponovo osvojila vlast, stvorile su se povoljne okolnosti da to obavimo brzo i učinkovito. Cap! Ne pada nam na pamet da postojeću upravu, na čelu s intendantom Vickom Bilandžićem, trpimo još dvije godine, koliko joj službeno traje mandat. Mi u Partiji držimo se maksime druga Josifa Visarionoviča da je jedina suvisla politika kadrovska politika.”

“Zato je dakle trebalo proglasiti Splitsko ljeto neuspješnim prije nego što je Splitsko ljeto počelo?”

“Razumije se. Plan Komesarijata za kulturu je da rukovodstvo splitskog HNK optuži za nestručnost i nekompetenciju, a ustvari mu zamjera političku nelojalnost. Shvaćate našu taktiku? Dođem u Split, drobim o kulturnoj razini, o ‘produkciji i sadržaju’, o izvrsnosti i odličnosti, a zapravo podižem vješala. Ili regrutiram streljački stroj, kako se već operativno dogovorimo.”

“Pretpostavljam da je zbog toga izdan nalog da HRT, prvi put nakon niza godina, odbije izravno prenositi otvaranje Splitskog ljeta?”

“Točno. Drugovi s HRT-a bili su usrdni koliko i drug Šuta. S tim da sam ja na konferenciji za štampu odgovornost za to nedvosmisleno svalila na upravu kazališta, jer se nije produkcijski prilagodila mogućnostima HRT-a, nego su u zadnji čas javili da će se otvorenje odvijati na dvije lokacije.”

“Iako znate da to nije istina, jer HRT sasvim jednostavno može upriličiti prijenos s više lokacija i jer su, naposljetku, mediji objavili da je javni servis još u svibnju kazališnoj kući poslao dopis kojim odbija suradnju?”

“Kakve to veze ima, druže?! Pa ne možemo historijsku misiju naše Partije dovoditi u pitanje zbog trivijalnosti kao što je istina. Na što bi to sličilo? Kao što ne možemo sudbinu nacionalne revolucije, a time i njene kulturne produkcije, prepustiti u ruke sabotera i izdajnika, kakvih je u rukovodstvu HNK Split tušta i tma.”

“Što konkretno zamjerate teatarskoj upravi?”

“Skoro da mi je neumjesno odgovarati na to pitanje. Otkad su preuzeli kontrolu, jasan je oštar antisovjetski i protupartijski zaokret u repertoaru. Već par godina tu se stvaraju predstave koje se izravno referiraju na našu stvarnost, čak i neuvijeno kritički, koje izazivaju rasprave i sporenja, remete ustaljeni red stvari, koje ismijavaju narodnu vlast, prikazuju Partiju kao leglo korupcije, koje dovode u pitanje naše revolucionarne mitove i svetinje, uključujući samu Veliku otečestvenu vojnu, molim vas lijepo!”

“Neki kažu da to i treba biti svrha kazališta?”

“To su buržoaska naklapanja! Komesarijat za kulturu kojem sam na čelu ulaže silne napore da uspostavi harmoničan – takoreći ljubavni – odnos između umjetnika i vlasti, a u splitskome teatru sve to drsko bacaju pod noge, inzistiraju na konfliktu, napetosti i neredu. Pa onda forsiranje tekstova ‘splitskih autora’ čiji rad služi na sramotu sovjetske kulture: te Jurica Pavičić, te Ivica Ivanišević, te Olja Savičević Ivančević, te Ivan Penović, te onaj Ivan… Ivan…”

“Goran Kovačić? Cankar? Aralica?”

“Ne mogu se sad sjetiti, ko ga šiša… Da bi sve kulminiralo skandaloznim ‘Woyzeckom’ Boruta Šeparovića, ratnom dramom u kojoj redatelj upadljivo odbija istaknuti tko je agresor, a tko žrtva.”

“Ipak, gledalište je bilo uglavnom puno, i najčešće oduševljeno sjajnim glumačkim izvedbama, a novinske recenzije mahom pozitivne?”

“Pa to i jest problem! Zašto bih se inače spuštala u Split? Vidite s kakvim se izazovom Komesarijat suočava: kako pripremiti teren za smjenu uspješnoga intendanta poslije uspješne kazališne sezone, a da to izgleda kao stručni, a ne politički čin? A? Pa sad ti to rješavaj, drugarice Koržinek! Ali bez brige, bit ću kao i obično na visini zadatka.”

“Pretpostavljam da tome doprinose i ocjene kompetentnih ljudi kako je praizvedba opere ‘Dioklecijan’ Ive Tijardovića na otvaranju Splitskog ljeta predstavljala pravi kazališni pothvat?”

“S onima koji uzdižu Tijardovićev doprinos sovjetskoj kulturi, i to pored živog Thompsona, obračunat ćemo se kako dolikuje. Samo nam dajte malo vremena.”

“Niste takvih problema imali s Dubrovačkim ljetnim igrama?”

“Ni slučajno! Tamo je odnos između umjetnika i vlasti uzoran, povezani su pupčanom vrpcom. U Dubrovniku je Krešo Dolenčić sve vrijeme cvrkutao oko mene, bilo je baš na očekivanoj razini, i produkcijski i sadržajno. Čak mi je dok smo gledali komad što ga je režirao, još jednu komedijicu koja nikoga ne uzrujava i nikome ništa ne znači, u nekom trenu položio glavu u krilo, tražeći da ga podragam po vlažnoj njuškici.”

“Primijetio sam da je Dolenčiću okvir od naočala debeo kao vaš kožni opasač.”

“Jeste, on jako pazi da promatramo stvari iz iste optike… Zbog toga se u Dubrovniku ne može desiti da igraju ‘Lisicu’ Dubravke Ugrešić, a na Splitskom ljetu spremaju upravo to. Nadam se da vam ne moram objašnjavati u kolikoj je mjeri Dubravka Ugrešić, kao ordinarni odrod, naudila sovjetskoj kulturi i revolucionarnoj misiji naše Partije?”

“Ne morate.”

“Jedino me zbunjuje što stalno spominjem sovjetsku kulturu, a mislim na hrvatsku…” zabrinuto je podigla obrve drugarica Koržinek.

“Budite bez brige”, umirio ju je potpisnik ovih redaka. “To ću ja srediti u redakturi.”

“Znam da ćete srediti, ali zašto to govorim?”

“Ne govorite vi, drugarice komesarko, nego vam ja stavljam riječi u usta.”

“Što? Ovo znači nisam ja?”

“Pa sad, i jeste i niste. Sve što ste dosad rekli, ja sam izmislio i napisao.”

“Ali zašto?”

“Zato što je to jedini način da od vas saznam istinu. Da sam vas pustio da sami pričate, dobio bih hrpu šupljih fraza i obmana, varali bismo čitatelje.”

“A je li?”

“Da, to je taj paradoks: tek kada izmislim ono što trebate reći, uspijevam vas spriječiti u laganju. Da nastupate samostalno, sasvim sigurno biste zatajili staljinističke metode kojima uspostavljate nadzor nad hrvatskom kulturom, a ovako smo ih zajednički naglasili. I iznijeli punu istinu. Puna istina je da duh boljševičkoga dogmatizma komotno vitla pendrekom i u višestranačkom dekoru. Nadam se da vam to ne smeta.”

“Pa ne znam…”

“Slobodno recite ako vam ne prija.”

“Ma ne, u redu je. Mada sam i sad rekla ono što ste vi napisali.”

“Eto, to mi je i bila namjera.”

“Ustvari je super. Za mene je to novo, pozitivno iskustvo. Dok sam vam sve ovo govorila nekako sam olakšala dušu. A kada nastupam na uobičajenim konferencijama za štampu uglavnom olakšavam crijeva.”

Tekst je prenet sa portala Novosti.