Viktor Ivančić – Hrvatski zabranitelji

Autor: Viktor Ivančić, Uvrede & podmetanja, Izvor: Novosti

“Ukoliko se oglušite na naš zahtjev, udruge hrvatskih branitelja bit će primorane otkazati svoje sudjelovanje na manifestaciji Stara jela iz Dugog Sela, jer mi ne kuhamo ‘JNA pasulj sa šargarepom, ne pečemo đigericu i praseća bedra na roštilju te ne delimo beli leb u braon kartonskom tanjiru s drvenim kašikama’!”

Tom rečenicom iz saopćenja braniteljskih organizacija iz Dugog Sela – kojim se traži zabrana nastupa Bajage na kulturno-gastronomskoj manifestaciji u njihovu mjestu – demonstrirane su barem dvije stvari: pod a) otvorena fašistička inicijativa, kroz nametanje šovinizma kao općevažećeg kriterija za razvrstavanje poželjnog i nepoželjnog u javnom prostoru, i pod b) solidno poznavanje stranih jezika (zanemarimo li zlosretnu “đigericu”).

Zahtjev da se u Dugom Selu onemogući “zavijanje na ekavici” podsjetio me na emotivni istup jedne gradske vijećnice u Korčuli od prije skoro trideset godina (gospođino ime je Alena Fazinić), a povodom poznatoga slučaja kada je oko 500 knjiga na nepoćudnom jeziku s polica korčulanske biblioteke bačeno u kontejner. Vijećnica je tada, prema magnetofonskome zapisu, zborila ovako:

“Mislite li da bi vašoj djeci trebalo dati u ruke knjige koje su pisane saveznim jezikom, pa da nauče šta je to, recimo, tačka, ili da govore zapeta, da nauče riječi kao što je sirće, ili recimo zejtin, ili kao što je sulundar? Možda vi i ne znate šta je to, ja sam nažalost završila osnovnu školu u Srbiji, pa znam jako dobro taj jezik. To su riječi u tim knjigama koje su završile u kontejnerima, i mislim da nitko od vas takve knjige ne bi dao svojoj djeci.”

Najzanimljivije je, dakako, to da dugoselski branitelji savršeno dobro razumiju što su pasulj, šargarepa ili kašika, a sigurni su da to razumiju i oni kojima se obraćaju. Jedni i drugi su, može se reći, poligloti protiv svoje volje. Kao što je korčulanska vijećnica znala da njen auditorij bez problema usvaja tačku ili zapetu. Štoviše, svojim je istupom dokazala da čak ni tortura školovanja u Srbiji kakvoj je kao djevojčica bila izložena – pa od slične traume želi zaštititi hrvatsku djecu – nije uspjela suzbiti (nego, naprotiv, osnažiti) njeno gnušanje prema sirćetu i zejtinu.

Fenomen je zapravo dobro poznat: kombiniranjem tekovina psihoanalize i igre riječi dobivamo nacizam malih razlika.

To me opet podsjetilo na prošlogodišnju intervenciju Andre Krstulovića Opare, koji je dan nakon premijere predstave “Robi K. / Crvenkapa je mrtva” u splitskome kazalištu objavio na svojoj Facebook stranici post na ćirilici – želeći ukazati na nesnosnu činjenicu da je redatelj komada Srbin, a pisac Jugoslaven – i pritom pedantno prepjevao redatelja u režisera, fotografiju u fotos, a kazalište u pozorište. Ispostavilo se tako da duhoviti splitski hadezeovac, osim što umije pisati ćirilicu, besprijekorno barata srpskim jezičnim blagom, a da sljedbenicima nije trebao prijevod na hrvatski vidjelo se po salvama dražesnih komentara pod njegovom objavom, na primjer: “Pacovčad”, ili: “Gamad izašla iz rupa, nismo napravili deratizaciju kad je trebalo”, sve na latinici.

Mora biti posebno uzbudljivo iskustvo odati se širenju šovinističke mržnje prema onima čijim se kulturnim posebnostima – jezikom, pa i pismom – uzorno služiš. Naoružan ironijskim primislima uskačeš u ulogu omraženog Drugog da bi toga Drugog izvrgnuo ruglu, a ne pitaš se zbog čega ti to tako lako polazi za rukom. Nacizam malih razlika – avaj, avaj – bez iznimke je izraz nepriznatog samoprezira. Ono što Opara, skupa s “braniteljima”, uistinu ne podnosi je Srbin koji čuči u njemu i ne dopušta mu da neki banalan iskaz – recimo: “Glup sam kao noć!” – prevede na hrvatski, a da to istovremeno ne ostane i srpski.

Istini za volju, mrak nije nužan: možeš biti i glup kao moć, pogotovo ako si opskrbljen braniteljskim atributima. Nedavno sam na ovim stranicama pisao o tome da termin “branitelji” ne podrazumijeva nikakvo realno ljudstvo (kojega je, prema službenoj evidenciji, preko pola milijuna), nego se radi o socijalnoj utvari koja služi kao batina u rukama vladalaca, to jest kao oruđe za održavanje etno-nacionalne higijene u javnome prostoru. Sada mi se čini primjerenije govoriti o hrvatskim zabraniteljima, jer je niz inkvizicijskih podviga i direktnih napada na slobodu – s uvijek istom šovinističkom motivacijom – doista impresivan.

Prije uzbune u Dugom Selu, koncerti Bajage su nakon dreke “branitelja” već otkazani u Sisku i Solinu, a “branitelji” su uložili maksimalan napor da se zabrani i nastup Lepe Brene na Krku… Prije toga, u Crikvenici je otkazan nastup BKUD-a Sevdah, jer su njegovi članovi na mjesnoj rivi spontano zaplesali užičko kolo i time “izvršili čin izrugivanja hrvatskim braniteljima”… Prije toga, u Korčuli je otkazan nastup zbora iz Podgorice, jer su “branitelji” zaprijetili da će organizirati demonstracije, da bi dva tjedna kasnije istome zboru bio storniran koncert i u Jelsi na otoku Hvaru… Prije toga, gradonačelnik Sinja i “hrvatski branitelj” Miro Bulj zabranio je izložbu fotografija na kojima djevojke i mladići poziraju u srpskim narodnim nošnjama… Prije toga, u Vinkovcima je otkazan koncert Rade Šerbedžije, s obrazloženjem da “u tjednu kada odajemo počast žrtvama Vukovara i palim hrvatskim braniteljima” takav nastup “ne bi bio primjeren”… A kao konačna potvrda da je šovinistički kriterij podignut na nivo državnog programa uslijedilo je drastično rezanje budžeta “srpskim Novostima”.

Uglavnom, oslobodioci su se razmahali. Zabrane i cenzure uzele su toliki udio u svakodnevici da više ne zavrjeđuju biti registrirane kao vijesti. Histerija prerasta u sistem, a sistematičnost vodi u kolotečinu. Socijalna sablast s kodnim nazivom “branitelji”, pred kojom nacija pobožno kleči, a vlast je drži pod strogim nadzorom, tu je u ulozi profašističke avangarde koja priprema društvo za nadolazak nove rutine, za novu standardizaciju po kojoj ono što se do jučer doimalo zazornim postaje samorazumljivo.

Ako se, prema sudu filozofa, jedna od odlika fašizma svodi na odbijanje mogućnosti demobilizacije, misija “branitelja” je da i dalje “vode bitke” – za što? – za čišćenje hrvatskoga fizičkog i duhovnog teritorija od ostataka srpsko-pravoslavnog zagađenja. No, mnogo važnije od postizanja utopijskoga konačnog cilja – etnički besprijekorno unificirane Domovine – jest neprestano održavanje borbene gotovosti, permanentna spremnost. U tom smislu onih par stotina tisuća duša na Thompsonovu hipodromskom koncertu, kada su složno odzdravljale na ustaški poklič, nisu činile ništa drugo nego demonstrirale uspješnu socijalizaciju.

Pritom je dobro imati na umu da je distanca državne vlasti od spontanih inicijativa “branitelja” goli privid: kao što znamo, ministrica kulture (gospođino ime je Nina Obuljen Koržinek) i bez sarkastična sprdanja s “pasuljem” i “belim lebom” uspijeva administrativnim putem spriječiti da knjige na srpskom ili bosanskom jeziku dospiju u hrvatske knjižnice. Aktivisti iz veteranskih klubova tek su vižljaste metastaze kancerogene tvorbe na Markovu trgu.

Pred nesocijaliziranim građanima, pak, koliko god malo da ih ima, nižu se neizbježna pitanja. Može li se ovo što se događa u Hrvatskoj nazvati drugačije nego tlačenjem? Što je drugo nego tiranija kada se u ime uniformnosti i čistoće monokulturalnog kolektiva kleveću i gnječe elementarni liberalni ideali? Naime: je li sloboda toliko bezvrijedna da brigu o njoj prepustimo oslobodiocima?

Tekst prenet sa portala Novosti.