Što je sve Strossmayer skrivio Dodiku?
Piše: Dragan Markovina
Povezivanje Strossmayera i ustaša
Doći na ideju, i javno je izreći, da je nadbiskup Strossmayer, čovjek koji je praktično institucionalizirao jugoslavensku ideju i utemeljio Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu još u 19. stoljeću te kao takav predstavljao trajni trn u oku ustaških ideologa i zločinaca, zapravo njihov prethodnik na kojeg su se naslonili, predstavlja ne samo apsolutnu laž nego i neviđenu glupost. U hrvatskoj političkoj, kulturnoj i društvenoj povijesti postoje u posljednja dva stoljeća dvije tradicije, jugoslavenska koju simbolizira Strossmayer i na koju su se naslonili Tito, Krleža, Štulić pa čak i Stjepan Radić te mnogi drugi te isključiva i nacionalistička, puna netrpeljivosti prema ideji o uzajamnosti južnoslavenskih naroda i mržnje prema Srbima generalno, koju je utemeljio Josip Frank i na koju se naslonio ustaški pokret. Uzgred govoreći, to je bila ideja i Blaža Kraljevića i hosovaca, o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini kao dijelu Hrvatske i ako je ikako moguće bez Srba, čime se, bez obzira na atentat u kojem je iz političkih razloga smaknut, kao bizarne i nejasne ispostavljaju glorifikacije njegovog lika i djela u dijelu lijeve javnosti u BiH.
Kad Dodik stavlja znak jednakosti između te dvije nepomirljive tradicije i usput optužuje Jugoslaviju kao najtragičniju zabludu srpskog naroda, unatoč tome što svi objektivni i statistički pokazatelji pokazuju suprotno, on ne samo da falsificira povijest nego i generalizira čitav jedan narod. Kamo pak takva generalizacija čitavog naroda odvodi, mogli smo vidjeti u ratu iz devedesetih, što nas dovodi do onoga što je Dodik prešutio, a još je problematičnije od izgovorenog. Govoreći o tome kako je Republika Srpska formirana kao posljedica straha da se Jasenovac ne ponovi, on je između ostalog rekao: “Nama ne smetaju ni Bošnjaci, niti Hrvati, ali mjesta našeg stradanja moraju biti opomena i zalog za budućnost, i to je prioritet RS, koja želi živjeti u slobodi. Nećemo ići na štetu drugih naroda, ali nećemo ni sebe zapostaviti”.
Problem ove rečenice i cjelokupne teze o strahu od ponavljanja Jasenovca, što jeste kod nekih ljudi bila realna bojazan, leži u Tomašici, Srebrenici, Manjači, Keratermu, Sarajevu, Banjoj Luci, Trebinju i Dubrovniku i svim toponimima koji ukazuju na način na koji se realiziralo nešto što je trebalo otkloniti strah od ponavljanja Jasenovca i predstavljati zalog za budućnost. Ne apeliram ovdje na to da se vječno vrtimo u krugu ratnih tema i da ne krenemo dalje živjeti zajedno, ali dok god se svi, bilo pojedinačno, bilo zajedno, ne budemo sjećali mjesta stradanja svih ovdašnjih naroda, sve što izgovorimo, zvučat će isprazno, cinično i neuvjerljivo.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
