Što je ostalo od Titovog nasljeđa?

Piše: Dragan Markovina

Četrdeseta godišnjica Titove smrti u jugoslavenskim javnostima je obilježena na način da jeste medijski registrirana, ali je prava problematizacija izostala. Istina je da je prenesen zanimljiv agencijski razgovor s nekolicinom bitnih povjesničara, Husnijom Kamberovićem, Ivom Goldsteinom i Božom Repeom, uz par kadrova iz Kumrovca i beogradskog Muzeja Jugoslavije, da je izašlo još nekoliko novinskih tekstova, no to je bilo to. Ni simpozija po fakultetima, ni nekog dokumentarnog filma, niti išta sličnog nismo vidjeli. Ključni razlog zbog čega je to ispalo tako, zasigurno nije pandemija koronavirusa, iako sigurno jeste djelomično utjecala na sve skupa, nego jednostavno nesposobnost postjugoslavenskih društava da Titovo doba racionalno promotre i da se prema njemu normalno postave.

Tragična je činjenica da odnos prema njegovom nasljeđu i dalje primarno ovisi o nečijem političkom stavu, pa imamo ili puno češću i besramniju potpunu negaciju tog nasljeđa koje se promatra u apsolutnom revizionističkom ključu, ili imamo rjeđu romantičnu mitologizaciju koja još uvijek nije u stanju kritički promotriti to razdoblje. Razlozi zbog kojih su stvari takve su krajnje banalni, ali tim nisu ništa manje maligni. Naime, sve nacionalističke elite i stranke koje su, uz minimalne prekide i poraze vladale i još uvijek vladaju u postjugoslavenskim državama temeljno su obilježene antagonizacijom prema jugoslavenskom nasljeđu. Dodatni problem, osim ovog osnovnog ideološkog, predstavlja im i jednostavna komparacija ostvarenih rezultata, budući da se niti po jednom kriteriju ne mogu nositi s rezultatima socijalističkog razdoblja, presudno obilježenog Titovom ličnošću. U prilog ovoj tezi dovoljno je osvrnuti se na aktualnu pandemiju i vidjeti da su praktično sve bolnice i prateći zdravstveni objekti podignuti u tom razdoblju. Manje-više isto vrijedi i za obrazovne institucije, za industriju koje više nema, ali i za planski razvoj gradova, koji je praktično nestao, zbog čega ne postoji gradnja većih objekata od javnog interesa. Jedini realan izuzetak je autocesta između Zagreba i Ploča.

Ideja antifašizma

Što nam je, dakle, Titovo doba ostavilo u nasljeđe? Ponajprije ideju antifašizma, činjenicu da smo sami oslobodili zemlju od okupacije i domaćih fašističkih pokreta i svijest o tome da radeći zajedno, solidarno i u međusobnom razumijevanju, ako već ne i u ljubavi, možemo na ovim prostorima napraviti puno toga pozitivnog. Ostavilo nam je potom kompletnu javnu i stambenu infrastrukturu koju sam maloprije spomenuo, ali i dovršen proces urbanizacije te opće obrazovanje stanovništva. Pored toga, ostavilo nam je generalno nasljeđe modernizma i nešto što niti jedan od apologeta aktualnih režima neće jednostavno prevaliti preko usta, a to je da je upravo nacionalna kultura jugoslavenskih naroda, ta mitska riječ oko koje se nacionalistička ideologija okuplja, doživjela potpuni procvat u tom razdoblju, bilo da je riječ o razvoju kazališta, književnosti, muzičke i likovne scene ili filma. Na koncu, ništa manje važno, ostavilo je i svijest o bazičnoj jednakosti ljudi.

Kad čovjek ovako sve na jednom mjestu nabroji, dolazimo do logičnog pitanja, u čemu je onda bio problem? On, nažalost, nije bio mali, jednako kao što je tragično da je upravo ovo doba stvorilo preduvjete za ratove devedesetih. Dva ključna problema Titovog doba su izostanak potpune demokratizacije i nemogućnost da se nadiđe nacionalno pitanje. Za obje stvari je i osobno odgovoran. Prije svega, društvo i zemlja su se jednostavno morali demokratizirati u punom smislu znatno ranije i on nije smio dozvoliti razvoj kulta ličnosti i to da bude imenovan za doživotnog predsjednika zemlje. U to doba jedino je Predrag Matvejević imao dovoljno građanske hrabrosti da ga javno na to upozori. S druge pak strane, društvo je imalo istinski demokratski potencijal, jednako kao što je partija imala avangardni potencijal, ali i jedno i drugo je onemogućeno, u prvom redu birokratizacijom partije koja je uzrokovala razvoj oportunizma kao poželjnog ponašanja. Imajući takvu strukturu članstva u vidu, nije uopće iznenađujuće da je najveći dio članstva pretrčao u nacionalne stranke ‘90. godine. Na koncu, umjesto da se krenulo u radikalni modernizam i zatvorila priča o nacionalnom, ona je stalno aktualizirana, uslijed nemogućnosti da se otvoreno prizna činjenica da je, uz okupaciju, Jugoslaviju zadesio i krvavi građanski rat, u kojem nije na jednoj strani bio narod, a na drugoj odrođeni fanatici, nego je značajan dio društva pristao uz fašističke projekte. Duboko sam uvjeren da bi kontinuiran i iskren razgovor o tim traumama znatno smanjio eksplozivni potencijal devedesetih. Kako god bilo, od Titove smrti prošlo je 40 godina, a razlog što se i dalje ne možemo istinski odmaknuti od njegove sjene je u tome što nismo u stanju izgraditi bolje, progresivnije i pravednije društvo.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.