Sloboda medija je preduslov demokratije

24. November 2019.
Kada bi „mi, narod”, nekog iz vlasti pitali da li živimo u demokratiji, zaprepašćeno bi raširili ruke i pogleda punog iznenađenja odgovorili: Kako to uopšte možete da pitate! Naravno da živimo u demokratiji.

Piše Boško Jakšić, Politika

Ne bih rekao. Ako je sloboda medija preduslov funkcionalne demokratije, a jeste, onda Srbija ubrzano gubi atribute sloboda osvojene 5. oktobra pre 18 godina.

Evropa više nije „raj” za novinare, kaže generalni sekretar Evropske federacije novinara. A Srbija? Umnožavaju se zastrašivanja, pretnje i pritisci na onaj deo struke koja želi da ispuni svoju profesionalnu dužnost – da informiše tačno, da ukazuje na loše pojave u društvu, da razotkriva korupcionaške i druge afere.

Poručuju nam da bi trebalo da budemo srećni što se novinari ne ubijaju, ali novinarstvo visokog kvaliteta ne samo da se marginalizuje, već i otvoreno napada. Uz sadejstvo tabloida, političari za širenje „lažnih vesti” optužuju sve što su u nesaglasju sa „istinom” koju su oni kidnapovali kao svoje privatno vlasništvo.

Novi početak obračuna sa „nepodobnim” televizijama, novinama i novinarima poklapa se sa početkom izborne kampanje i potvrđuje zaključak da bez slobodnih medija nema slobodnih izbora. Mediji su, rekao bih, najvažniji od svih zahteva sa opozicione liste pošto je njihov uticaj multiplikatorski, kako pozitivan, tako i negativan.

Vlast lukavo prepoznaje gde se po nju krije najveća opasnost. Znalo se to i ranije, ali intenziviranje kampanje potvrđuje da vlastodršci nemaju nameru da otvore medijski prostor za zdravu konkurenciju vizija i agrumenata. Dapače. Sve su glasniji pokušaji pamfletskog disciplinovanja ili podnaredničkog medijskog drila.

Kako danas zvuči izjava tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsednika: „Ja i podstičem i molim (novinare) da nastave sa svojim kritičkim raspoloženjem, zato što nas to popravlja i čini nas boljim”.

Kabinetski dirigovano „kritičko raspoloženje” učinilo je vlast gorom, a ne boljom. Imam utisak da bi, kada bi mogla, vlast najradije vratila onaj čuveni zloglasni član 133 o „verbalnom deliktu” iz socijalističkih vremena. Pa da samo postoje paškvile medijskih klimoglavaca blagoprijaznih vlastima. Bio bi dobrodošao i doprinos onih uplašenih što su postali žrtve sopstvene cenzure, ali nikako ne i novinarska zakerala kojima je, eto, stalo do tamo neke istine.

Uznemiravajući događaji sustižu jedan drugi  i brutalno demantuju predsednika Srbije, njegovu ispraznu potvrdu prava na „slobodu i pluralizam” i davnašnju najavu da će se država povući iz svih medija.

Umesto toga, mediji koji drže do profesionalne etike blate se kao „svakodnevni poligon za prljave napade na predsednika SNS-a Aleksandra Vučića”, kako je pisalo u jednom saopštenju naprednjaka.

Novinari imaju pravo na sopstveni stav. I oni su ljudi, podsetio bih sve umišljene političare koji ih doživljavaju ili kao slugeranje sa mikrofonom i za kompjuterom i kao pudlice koje umiljato kevću, ili kao zaklete neprijatelje njihovih blistavih ličnosti, njihovih porodica i, naravno, države s kojom su se identifikovali.

Imam pravo da mi pojedini ministri ne ulivaju poverenje. Pa šta? To nije kleveta. Pozivam se na dekartovsko pravo da sumnjam da će neko ko se bavio kafom kvalifikovano moći da odlučuje o državnim tajnama kao što je ranije odlučivao o kupovinama „migova” ili usklađivanju vojske standardima NATO-a. Imam pravo da kažem da mi nije simpatična pruska hladnoća šefa Kancelarije za KiM propraćena u odgovarajućim prilikama euforičnim manifestacijama divljenja Vođi.

Novinarske reči, uključujući i sumnje, posve su javne. To znači da će neko sutra premeravati da li su bile ispravne ili ne. Isto važi i za političare. To je obostrana odgovornost za izgovorenu/napisanu reč. U praksi je to čista teorija.

Ako se i sumnje sankcionišu, to ne deluje kao stvaranje „pozitivnog pravnog okruženja” za rad medija, o čemu je Vučić govorio.

Suviše je, s druge strane, novinara koji očekuju da se neko drugi bori za njihova prava, da im vlast na srebrnoj tacni preda uticaj ili reguliše esnafsku etiku. Taj deo priče nije i ne treba da pripada Vučiću.

Predsednikovo je da podvikne svojim stranačkim drvenim advokatima koji bi, verujem, trebalo da imaju važnija posla nego što komesarski reaguju ne bi li se dodvorili liku i delu njihovog velikog bosa. Vučić bi time u praksi potvrdio svoje reči o medijima i pokazao šta su mu prioriteti.

Nema potrebe da predsednika na to podsećaju strane diplomate. Njegovo je da ne povlači olako liniju između kritičara i kritizera, ali kako to očekivati kada šef države (pre)često nije u stanju ni sebe da obuzda u suočavanju sa novinarima i kada profesiji za uzor nudi plagijatore novinarske profesije.

Položaj medija u ovoj zemlji postaje strateški izazov koji zahteva hitnu akciju pre nego što definitivno ne bude kasno. Aleksandar Vučić sledi modele svojih velikih „prijatelja” – lidera Mađarske i Rusije. Ili Turske, što bi samo značilo da režim krene da hapsi nepoćudne novinare. Samo još to nije probao.

Vučić je verovatno zaboravio da je novinare zamolio da „nastave sa svojim kritičkim raspoloženjem”. Onda ga podsećam da se spremi za kritike koje ga tek očekuju pa da sačuva prisustvo duha i da se suzdržava kada mediji – podrazumevam ozbiljne i odgovorne – stavljaju pod lupu odluke što će ih donositi.

Ne postoje, ili ne bi trebalo da postoje, ni „patriotski” ni „izdajnički”već samo mediji. Dobri i loši, ali mediji. Kao i političari, dobri i loši.

Komentar prenet sa portala Politika.

Click