Šešelj ili povijest nasilja
Piše: Dragan Markovina, Oslobođenje
Fizički napad koji su doživjeli beogradski aktivisti iz nevladinih organizacija za ljudska prava, među njima i Nataša Kandić, od Vojislava Šešelja i batinaša koji ga okružuju, ukazuje na nekoliko bitnih stvari.
Članovi SRS nam ne dozvoljavaju da uđemo u zgradu opštine Stari Grad na promociju knjige Vojislava Šešelja. Gurali su nas i izbacili napolje. pic.twitter.com/2N7OP3JstP
— Ivana Žanić (@IvanaZanic) February 5, 2020
Prva od njih je da je kultura nasilja takva da jednostavno ne postoji točka u kojoj će se ona sama od sebe zaustaviti, jer takav pogled na svijet stalno generira nove neprijatelje. Budući da je ta činjenica dokazana nebrojeno puta, stvarnost u kojoj je Vojislav Šešelj pušten iz Haaga, uz objašnjenje da je lošeg zdravlja, a da istovremeno nastavlja na isti način javno djelovati u Srbiji kao što je djelovao devedesetih, čak i unutar parlamenta, jednako šireći kulturu nasilja i laži u društvu, očito nekome odgovara.
Kako onima koji zapravo upravljaju sudom u Haagu, tako i onima koji upravljaju Srbijom.
Ovdje je čak i manje bitno o kojim je motivima riječ, ionako o njima možemo samo nagađati, ali ono što jeste bitno je konkretan rezultat njegovog djelovanja.
On je takav da su njegovi najbliži suradnici, s donekle umivenom retorikom, ali uz suštinski ista uvjerenja i način na koji razumiju demokraciju, koja su radikali zastupali od početka, ti koji već godinama imaju neupitnu vlast u zemlji. Možemo stoga pretpostavljati da on tu služi samo kao ilustracija za dokazivanje distanciranosti s jedne strane i kao latentna prijetnja da bi se stvari lako mogle iznova vratiti na početne postavke s druge strane.
No, dok to predstavlja isključivo unutrašnje pitanje Srbije, povod koji je poslužio za okupljanje, te posredno utjecao na spomenuti fizički napad, tiče se generalnih odnosa među postjugoslavenskim državama i društvima ili, preciznije, odnosa prema prošlosti i ratovima za jugoslavensko nasljeđe.
Knjiga koja negira genocid u Srebrenici, promocija na godišnjicu zločina na Markalama
Niti je čudno, niti bi predstavljalo realan problem to što Šešelj uopće predstavlja knjigu koja negira genocid u Srebrenici i sve to radi na godišnjicu monstruoznog granatiranja Markala, kad bi se doista radilo o marginalnom redikulu sa šačicom pristaša, a ne o duhovnom mentoru aktualnih vlasti, te kad bi takvi stavovi bili skandalozni u tom društvu, a ne općeprihvaćeni u nešto ljepšem pakiranju.
Upravo na toj točki nasilje koje se dogodilo postaje vidljivo u punom obimu. Ne samo što s jedne strane imamo čovjeka koji je kompletnu političku karijeru izgradio na nezamislivoj huškačko-ratnoj retorici, osnivanju paravojnih formacija i maltretiranju Hrvata u Vojvodini, te na nasilju kao strukturalnoj činjenici takvog viđenja politike, a na drugoj mirovne aktivistice koje su pola života posvetile sprečavanju rata, saniranju njegovih posljedica i pokušaju izgradnje mira, nego imamo na djelu konkretan pokušaj fizičkog uklanjanja činjenica i onih koji na njima inzistiraju.
Negatori genocida protiv Nataše Kandić
Konkretnije govoreći, s jedne strane imamo negaciju genocida, a s druge Natašu Kandić koja je pokrenula projekt REKOM-a, s krajnjim ciljem da se imenom i prezimenom popišu sve žrtve ratova iz devedesetih godina. Ne postoji, naravno, veća provalija od ove koja se nalazi između ovih dvaju nastojanja, što nas dovodi do realnog i kako sada stvari stoje, ne skoro rješivog problema na ovim prostorima.
Govorim o pitanju suočavanja s prošlosti.
Da su ove postjugoslavenske države i njihova društva doista nešto naučili iz ratnih užasa, onda bi svi povjesničari i aktivisti koji pred nacije stavljaju ogledalo i inzistiraju na suočavanju sa stvarima koje su počinjene u “naše ime”, te na rušenju nacionalističkih mitova, vodili javne obrazovne i znanstvene institucije, a REKOM bi bio zajednička stvar od posebnog državnog interesa svih ovdašnjih država.
Ovdje ne samo što nije tako i što su svi navedeni etiketirani kao nacionalni izdajnici nego se i fizički pokušavaju eliminirati ljudi koji inzistiraju na činjenicama, što predstavlja odraz smiješnog uvjerenja da bi i same te činjenice nestale sve i kad bi se u tome uspjelo. Dok god ih se ne usvoji i ne preradi na razini države i društva, one će se vraćati na svaki mogući način i držat će ljude zakopane u prošlosti.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
