Pobjede nekad i sad

Piše: Muharem Bazdulj

Valjda još od vremena ruske aneksije Krima, ako to ipak nije počelo i nešto ranije, godišnjice važnih datuma vezanih za Drugi svjetski rat nisu samo podsjećanje na pobjedu nad najvećim zlom u dvadesetom vijeku nego su i demonstracija aktuelnih (dnevno)političkih prijateljstava i neprijateljstava. Već se nekoliko puta desilo da se na takve godišnjice u zemljama Evropske unije ne pozivaju predstavnici Ruske Federacije, kao što se desilo i da se na poziv Moskve na proslavu Dana pobjede na Crvenom trgu ne odazove većina lidera evropskih zemalja. A koliko god da je za većinu ljudi sjećanje na Drugi svjetski rat posredovano holivudskim filmovima, činjenica da su ključnu ulogu u slamanju kičme Hitlerovom Trećem rajhu odigrali Staljin, Sovjetski savez i Crvena armija još uvijek je opštepoznata. Ipak, trendovi iskazani kroz rezolucije Evropskog parlamenta kojima se izjednačavaju komunizam i fašizam, kao i aktuelni sukobi između Putinove Rusije s jedne i najvećeg dijela Zapada s druge strane ostavljali su u sjeni historijske činjenice, čak i kad su ove opštepoznate.

Od potcjenjivanja virusa do teorija zavjere

Za nekoliko dana, tačnije u subotu, navršava se tačno sedamdeset i pet godina od pobjede nad Hitlerovom Njemačkom, što je datum koji je dobio simboličko značenje Dana pobjede nad fašizmom. Da je kao što nije, odnosno da nije došlo do ove i ovakve pandemije, već bi se danima govorilo o tradicionalnoj paradi na Crvenom trgu, odnosno o tome ko se hoće, a ko neće odazvati pozivu ruskog predsjednika Vladimira Putina da paradi prisustvuje. Ovako, cijeli svijet je usred nove krize, koju neki lideri bez pardona nazivaju ratom, pa još “sa nevidljivim protivnikom”. A ni ovakva kriza, koliko god da bi trebala da ujedini čovječanstvo protiv zajedničkog neprijatelja, ne može da prođe bez geopolitičkih elemenata. Činjenica da je virus ponikao u Kini, da je krajem prošle i samim početkom ove godine Kina bila jedino njegovo žarište te da je praktično cijeli svijet to onomad posmatrao kao lokalni problem udružen s kasnijim divljanjem virusa po cijelom svijetu, a naročito opasno u nekoliko najrazvijenijih zapadnih zemalja, dok se paralelno sa eskalacijama virusa u drugim dijelovima svijeta Kina praktično potpuno obračunala s njim, pa već nedjeljama ne spada ni među pet najpogođenijih zemalja na svijetu, uticala je na rast antikineskog raspoloženja. Iz kuloara stižu različite teze: od relativno benigne da je Kina isprva potcjenjivala virus pa je time indirektno dodatno ugrozila cijeli svijet do tendencioznijih po kojima je Kina svjesno obmanjivala druge zemlje, da sada ne idemo u razne teorije zavjere o virusu kao laboratorijskom proizvodu, bilo kineskom, bilo američkom, bilo ko zna čijem.

Iako, nažalost, nema uslova da se objavi pobjeda nad virusom, u nekoliko evropskih zemalja se upravo prva polovina maja koristi kao vrijeme povratka u koliko-toliko normalan život. Nakon što je život nama dva mjeseca bio fokusiran isključivo na virus, sada se otvaraju i neka nova pitanja. Notirano je već da je u pojedinim zemljama epidemija iskorištena za sticanje jačih autokratskih ovlasti od pojedinih političkih figura. Kao klasičan primjer obično se navode Mađarska i Viktor Orban. Prerano je, međutim, zaključivati da će Mađarska tu biti usamljena. Svijet je još uvijek hipnotisan epidemijom isključivo kao zdravstvenim problemom i niko još ne stiže da se bavi ekonomskim posljedicama pandemije. A one bi, po svemu sudeći, mogle da budu vrlo negativne.

Lekcije iz historije

U svim analizama geneze nacizma, veliki značaj se pridaje ekonomskoj krizi koja je drmala svijetom krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Analogije nisu najsretniji način razmišljanja o historiji, ali ih je isto tako nemoguće potpuno zaobilaziti. U jednoj od svojih najljepših pjesama, napisanoj samo nekoliko mjeseci uoči Drugog svjetskog rata, veliki engleski pjesnik W. H. Auden je zapisao (malo slobodnije parafraziram): Sred noćnih mora što još traju/Svi psi u Evropi laju/a nacija svaka vreba/puna mržnje – sve do neba. Različite desničarske partije po Evropi doskoro su svoju ksenofobiju iskazivale ponajviše prema migrantima i izbjeglicama sa Bliskog istoka. Kako je krenulo, epidemija može biti povod da se mržnja ponovo usmjeri i na bliže narode, one odmah preko granice. Kao i uvijek u kriznim i rovitim vremenima, točak historije može krenuti na obje strane: i na stranu mržnje i na stranu solidarnosti. U tom smislu ne treba prenebregavati lekcije iz historije. Ne treba im, međutim, pridavati ni prevelik značaj. Koliko god da je inflacijom pojeftinila fraza “ovo je nešto što se dešava prvi put u historiji”, postoje situacije kad je ona i ispravna i adekvatna. Nikad nijedna epidemija (odnosno pandemija) nije bila ovoliko “svjetska” i sveobuhvatna kao ova. To je jedna od posljedica onoga što zovemo globalizacija. Čovječanstvo je na ispitu da li će uspjeti da odbrani pozitivne tekovine globalizacije ili će se čitav koncept naposljetku svesti na napredak u oblasti telekomunikacija. U kontekstu epidemije, rat je definitivno pogrešna metafora, ali to ne znači da nam ne treba pobjeda. A kao i prije sedamdeset i pet godina, od te pobjede zavisi opšti boljitak, da ne kažemo baš i opstanak, cjelokupne civilizacije.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.