Operacija Katar

– Devetsto sedamdeset četiri kontejnera?! – zaprepašteno je ponovio tip u tijesnom dresu Luke Modrića, gledajući veličanstveno zdanje Stadiuma 974 u Ras Abu Aboudu kraj Dohe.

– Devetsto sedamdeset četiri brodska kontejnera – ponovio je na tvrdom engleskom vodič, naočiti brkati muškarac u dugačkoj bijeloj haljini. – Arhitekti su stadion zamislili cijeli sastavljen od brodskih kontejnera, kao hommage i posvetu industrijskoj i lučkoj povijesti Ras Abud Abouda.

– Fascinantno – blenuo je u golemi kontejnerski stadion tip u hrvatskom dresu. – Tko su arhitekti?

– Mark Fenwick i Javier Iribarren iz Španjolske – spremno je odgovorio vodič. – Njihov ured Fenwick Iribarren Architects poznat je po projektima stadiona. Izgradili su novi stadion u Valenciji, stadione Espanyola iz Barcelone i Herculesa iz Alicantea, te projektirali više nacionalnih stadiona u Europi.

– Nacionalnih stadiona?

– Da. Njihov Europa Point Stadium, recimo, bit će gibraltarski nacionalni stadion, a za koncept novog Norveškog nacionalnog stadiona dobili su više prestižnih međunarodnih nagrada – nastavio je vodič glasom automatske sekretarice. – Na točno devetsto sedamdeset četiri kontejnera odlučili su se zato što je to međunarodni pozivni broj Katara. Nakon završetka Svjetskog nogometnog prvenstva montažni stadion bit će razmontiran i preseljen.

– Nacionalni stadion! Njonjo, misliš li ti isto što i ja? – okrenuo se tip u Modrićevom dresu prema predsjedniku Hrvatskog sabora.

– To je to, moj Ivane – odgovorio je ovaj Ivanu Paladini, ministru prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

– Gospodo, žao mi je što vam moram reći – prekinuo ih je vodič – ali već je donesena odluka da se Stadion 974 nakon završetka Mundijala preseli u Montevideo, za potrebe kandidature Urugvaja za jubilarno Svjetsko prvenstvo 2030. Tako da, nažalost…

– Tko govori o Stadionu 974? – prekinuo ga je ministar Paladina.

Tako je u dalekom Ras Abu Aboudu kraj Dohe završena dugogodišnja saga o hrvatskom nacionalnom stadionu. Najprije je predsjednik Vlade Andrej Plenković uoči utakmice s Belgijom ponovio kako “naša nogometna reprezentacija zaslužuje nacionalni stadion” i kako će “Vlada tu sigurno dati svoj doprinos”. Potom je uoči utakmice s Brazilom, jedva sat vremena nakon što je s ministrom Paladinom obišao stadion 974 u Ras Abu Aboudu, pred novinare i navijače u Dohi stao i predsjednik Sabora Njonjo Jandroković, svečano objavivši konačnu realizaciju apsolutnog nacionalnog prioriteta: “Nacionalni stadion i kompletnu infrastrukturu moramo graditi nakon ovog prvenstva, jer u Hrvatskoj imamo nevjerojatan talent i potencijal.”

Da, gospodo, nacionalni stadion. To, eto, ako ste se pitali zašto je Gordan Jandroković u Kataru, zašto je u Dohi Andrej Plenković i zašto je tamo i ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivan Paladina.

Na nesretnog ministra Paladina osula se tako ovih dana po medijima kuka i motika, podsjećajući kako su od katastrofalnih potresa na Baniji prošle evo pune dvije godine i kako sustavna obnova nije zapravo ni započela, dok se ministar prostornog uređenja i graditeljstva zajebava po Kataru u dresu Luke Modrića. A ministar Ivan Paladina, nismo to ni znali, na Svjetskom prvenstvu u Kataru bio je zapravo na – studijskom putovanju.

Neće proći ni tjedan dana, vidjet ćete, a pred Novu godinu – točno na drugu godišnjicu razornog potresa na Baniji – u izbjegličkom naselju Sajmište u Petrinji pojavit će se konvoj teških kamiona, a na vrata privremenog doma bake Ljubice zakucat će ljudi iz Ministarstva graditeljstva i Ureda za obnovu u društvu interventne policije.

– Dobar dan – reći će starica ljubičastih usana, ogrnuta starom nekom žutom dekom.

– Dobar dan – reći će debeli neki tip, pa baki Ljubici pružiti papir s pečatom Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje. – Izvolite rješenje.

– Kakvo rješenje? – uplašeno će upitati starica.

– Rješenje o deložaciji.

– Kakva deložacija? Čija deložacija?

– Tvoja, baba. Ajmo – reći će debeli nervozno.

– Ali gdje ću sad, usred zime?

– Otkud mi znamo? – uskočit će tip iz Ministarstva. – Znamo samo da rješenjem Državnog ureda za stambeno zbrinjavanje i obnovu cijelo naselje Sajmište moramo isprazniti do Nove godine. Hajdemo, gospođo, nemamo cijeli dan.

Do Nove godine, da skratim, bit će ispražnjeno cijelo privremeno naselje Sajmište u Petrinji, i naselje u Mošćenici, i naselja u Glini, Majuru i Majskim Poljanama, i sva improvizirana naselja podignuta kao privremena stambena rješenja za žrtve katastrofalnog potresa 2020. godine.

– Koliko ih dosad imamo? – jedva koji dan kasnije pitat će ministar graditeljstva Ivan Paladina.

– Samo trenutak – odgovorit će tip iz Središnjeg ureda za stambeno zbrinjavanje i obnovu, listajući papire iz fascikla. – Evo ga. Dakle točno tri tisuće dvjesto trideset pet.

– Tri tisuće dvjesto trideset pet? Fantastično. Kad možemo početi?

– Možemo odmah.

Već sljedećeg ljeta, da skratim priču, na ledini kraj Zagreba osvanut će veličanstveno čudo moderne arhitekture, velebni novi hrvatski nacionalni stadion za stotinu i pedeset tisuća gledatelja pompozno nazvan Stadium 385.

– Tristo osamdeset pet? Nemoguće – ponovit će ushićeni strani novinari. – Ovdje je već na prvi pogled mnogo više od tristo osamdeset pet kontejnera!

– Zapravo točno tri tisuće dvjesto – odgovorit će predsjednik Vlade Andrej Plenković blistajući od ponosa. – Cijeli sagrađen od tri tisuće dvjesto brodskih kontejnera, montažni nacionalni stadion zamišljen je kao hommage i posveta bremenitoj povijesti i stradalničkoj sudbini hrvatskoga naroda, oživotvorenoj u veličanstvenoj karijeri našeg kapetana Luke Modrića, simbolizirajući mali ali ponosni narod žrtvom i odricanjem uznesen od izbjegličkog naselja do samog svjetskog vrha.

– Zašto onda Stadium 385?

– Ah, to. Tristo osamdeset pet je međunarodni pozivni broj Republike Hrvatske – upast će ministar Ivan Paladina. – To je bila Njonjina ideja.

– Gospodine predsjedniče Vlade – u tom će se trenutku negdje otraga javiti dosadni neki engleski novinar. – Je li istina da je prilikom izgradnje Stadiuma 385 pod nerazjašnjenim okolnostima umrlo više od šest tisuća ljudi?

– Ne znam kakve veze to ima s nacionalnim stadionom. Šest tisuća i dvjesto ljudi koje spominjete žrtve su nezapamćenog hladnog vala koji je protekle zime pogodio Banovinu – oštro će otpovrnuti premijer Plenković. – Osim ako ne mislite da ja i ova Vlada uređujemo i potrese i mećave i ostale prirodne katastrofe.

– Uzgred budi rečeno – upast će i ministar Paladina – protekla katastrofalna zima rezultat je klimatskih promjena, protiv kojih se naša Vlada između ostaloga bori upravo projektima poput ovoga, ekološkim i energetski održivim stadionom cijelim sagrađenim od iskorištenih brodskih kontejnera.

– Ima li još pitanja? – podignut će bradu Andrej Plenković.

– Ima – javit će se sad i dosadni jedan novinar iz Osijeka, neki Drago. – Gdje su ostali kontejneri?

– Koji ostali? – unezgodit će se premijer Plenković.

– Za potrebe izgradnje nacionalnog stadiona iz kontejnerskih naselja na Banovini rekvirirano je tri tisuće dvjesto i trideset pet kontejnera, a za izgradnju nacionalnog stadiona iskorišteno je, kako ste rekli, njih tri tisuće dvjesto. Gdje je nestalo trideset pet kontejnera? – pitat će Drago. – I je li točno da su završili kao privatna vila na imanju ministra Paladina u Velikoj Kopanici?

– Moja Vila 035 nema nikakve veze s tim, odakle vam to? – mirno će odgovoriti Ivan Paladina. – Nula trideset pet je pozivni broj za Veliku Kopanicu.