Ne dajte se barabama, mili moji (FOTO)

8. April 2026.
Pre više od tri godine, dve televizije su same ugasile svoje ekrane na 24 sata.
Pritisak na slobodu medija
Foto: Privatna arhiva

Autorka: dr Slavica Plavšić

Ne zato što su morale, nego da nam pokažu kako izgleda dan bez slobodnih medija.

Bio je to čin profesionalne odgovornosti. Upozorenje.

„Eksperiment“ u kome smo mogli da vidimo sopstvenu budućnost, ako budemo ćutali.

Taj dan nije bio samo tišina i crna slika na ekranu.

Bio je to osećaj da je nešto suštinski važno nestalo iz javnog prostora.

Shvatili smo da nema pitanja koja imaju smisla. Da nema novinara koji ne pristaju na unapred napisane odgovore. Da nema minimuma stvarnosti koji nas drži uspravnim.

Pisala sam tada o tom jednom danu. O tih 24 sata u kojima je praznina bila glasnija od bilo kakvog programa.

Danas, tri i po godine kasnije, više nema „eksperimenata“. Televizije više ne gase same sebe da bi nas upozorile. Danas ih gasi sistem. Ne jednim potezom i ne na jedan dan, nego polako, uporno i sa jasnom namerom.

Ne nestaje signal, nestaje prostor. Ne prekida se program, nego se menja smisao.

Foto: Privatna arhiva

Ne uvodi se mrak naglo, već polako i kontrolisano.

I nemojmo se zavaravati: to nije spontano, to nije tržište, to nije „tehnički problem“. To je politička odluka.

Danas se slobodni mediji ne uklanjaju da bismo nešto videli. Uklanjaju se da se ne vide sve strahote koje nam se svakodnevno dešavaju.

Razlika između tada i sada je jednostavna i brutalna:

tada su novinari ugasili program da bi nas upozorili.

Danas vlast gasi prostor da bi nas ućutkala.

I to ne radi apstraktni „sistem“. To radi država. To radi vlast. To radi predsednik, direktno i bez skrivanja.

Pre tri godine smo imali luksuz da gledamo upozorenje. Danas gledamo sprovođenje.

Najopasnije u svemu nije to što se mrak vratio.

Najopasnije je što se više ne doživljava kao mrak. Navikavanje je postalo strategija. Tišina je postala normalna.

Zato ovaj tekst nije podsećanje iz nostalgije.

Foto: Privatna arhiva

Ovo je podsećanje iz potrebe.

Jer ono što smo tada gledali jedan dan, danas živimo bez roka trajanja. Zato više nije pitanje kako izgleda dan bez slobodnih medija. To smo već videli.

Pitanje je koliko dugo ćemo pristajati da živimo u zemlji u kojoj ih vlast planski gasi, i da pritom glumimo da je svetlo i dalje uključeno.

Da se ne zaboravi kako izgleda kada mrak dođe odjednom. I da se prepozna kako izgleda kada zapreti da više nikada neće da ode.

Već smo jednom videli kako izgleda kada se svetlo ugasi. Danas živimo u verziji u kojoj se više ne pali. Vreme je, naravno, učinilo svoje. Neki od tadašnjih glasova danas su na drugim mestima, tišim ili unosnijim. Neki su otišli tamo gde pitanja više nisu potrebna.

Ali nisu nestali svi. Došli su novi. Mladi, uporni, spremni da ne pristaju i da ne ćute. Oni koji tek uče šta znači pritisak i koji se u njemu osnažuju i pronalaze.

I možda je to jedina stvar koja se nije promenila:

potreba da neko ipak postavlja pitanja.

I desilo se nešto važno. I njih smo brzo prihvatili i počeli da ih prepoznajemo kao svoje. Da ih slušamo i da im verujemo. Generacijski jaz se nije produbio.

Gotovo da je nestao. Jer kada je pritisak isti i kada je cena ista, razlike u godinama postaju nevažne.

Ostaje samo kontinuitet.

I možda je to jedina stvar koju ovaj sistem nije uspeo da prekine.

Da uvek postoji neko ko je spreman da postavi pitanje.

N1 nije samo obična televizija. N1 nam je prozor u svet. Bez ovakvog medija mi smo u mraku. Severna Koreja.

Setimo se samo poslednjih godinu i po dana, od pada nadstrešnice. Od pobune studenata. Ova televizija izveštava o svakom protestu, u svakom gradu i selu. Po snegu, kiši, vetru, na užarenom asfaltu.

Reporteri i snimatelji sa šlemovima, gas maskama, pod suzavcem i pendrecima. U odbrani od napada kriminalaca, silovatelja i ubica iz Ćacilenda.

U odbrani svojih tela i života. U odbrani svoje opreme, svojih kamera pred očima policije na ulici koja ne reaguje.

Kada ljudi imaju problem, zovu N1. Tek posle njihovih priča neke se istine saznaju. Neki problemi se otkriju i rešavaju.

N1 nije samo televizija. N1 je linija odbrane.

Foto: Privatna arhiva

 

Lakše je sa onima u mraku. Istina smeta  strašno.

A N1 je svetlost, sveznanje.

A nije da nismo znali. Najavljeno je i najavljivano. Sa najvišeg vrha države.

„Ugasićemo ih za godinu dana. Neko će otići ovde-onde, neko će postati PR negde, neko će dobiti otkaz.”

To nije bila izjava. To je bio plan. I plan se sprovodio. Neko da ode. Neko da ućuti. Neko da pređe na drugu stranu.

I tekao je proces kroz prodaju vlasništva, postepeno i podmuklo. Kroz pritiske. Kroz čekanje da se umorimo.

Tako se razgrađuje jedna redakcija.

Ne eksplozijom, nego erozijom.

Mrak bez gašenja.

Pre tri godine gledala sam crn ekran i znala sam šta gledam.

Danas gledam program i više nisam sigurna da li će ga sutra biti i u kakvom obliku. A to je i gore i teže.

Jer tada je mrak bio pošten. Bio je vidljiv. Znalo se gde si. Danas svetlo radi, a mrak je tu.

I nije nam kriv Brent Sadler.

U studio i redakciju N1 ušao je Aleksandar Vučić direktno. Igora Božića je „poslao“ kući, a zaposleni na N1 su izašli na ulicu.

Pre tri godine sam napisala da treba ćutati glasno.

Danas nema ni tog ćutanja.

Danas je sve „normalno“. Program ide. Slika postoji.

I baš zato je opasnije nego ikada. Jer kada ugase ekran, znaš da je kraj. Kada ostave svetlo, a promene sve iznutra, onda više nemaš ni signal da se nešto desilo.

Zato ovo nije tekst samo o jednoj smeni jednog urednika.

Ako nestane N1, neće nestati samo jedna televizija. Nestaće svedoci i dokazi. A bez dokaza nema istine i sve postaje dozvoljeno. To je slika koju ne smemo da ublažimo.

N1 je pratio rađanje i sazrevanje studentskog pokreta. Svaki njihov korak. Svaki protest. Svaku hrabrost.

Bez njih ne bismo znali istinu o studentima.

O njihovoj borbi. O njihovoj snazi.

Foto: N1

I studenti to znaju. Zato su prvi stali uz N1. Zato su prvi pružili podršku.

I građani su u velikom broju izašli na ulicu i dali podršku, a zatim i medijska udruženja, javne ličnosti.

Najglasniji su, kao i uvek, oni za tastaturom.

N1 mora da postoji i da traje. Bez N1 neće imati ko da zabeleži. Neće imati ko da posvedoči.

Bez svedoka nema ni istorije.

Istoriju, znamo, pišu pobednici.

A pobednici dolaze.

To već vide svi koji žele da vide.

I zato je važno reći jasno:

N1, studenti i građani koji se bore pisaće pravu istoriju. Istinitu.

Uskoro.

Do tada, dragi moji sa N1, budite gerila. Bunite se.

Borite se. Gasite se kada i ako treba. Vraćajte crne ekrane. Blokirajte televiziju kao što su studenti blokirali fakultete. Ne pristajte na tišinu koja liči na mir.

I ne dajte se barabama, mili moji.

U nastavku sledi tekst o tom danu.

Dr Slavica Plavšić piše za Direktno: Crni ekrani N1 i Nove S kao zastrašujuća opomena

Moj TV prijemik je programiran na N1 kanal. To mu je “fabričko podešavanje” jer ja tako hoću, jer sam tako navikla, tako mi prija i zbog toga plaćam duplu pretplatu. U mojoj zgradi nema tehničkih mogućnosti da se uvede SBB, pa sam to uradila preko EON platforme. Nema broja koliko puta su me zvali iz MTS-a da sklopim ugovor, dolazili na vrata, slali mejlove i poruke.

Neću, razumete li: NEĆU! Neću da gledam Pink i Hepi, ne mogu, gadi mi se. Izaziva mi fizičku, mentalnu, emotivnu mučninu i užasnu odbojnost. Prvo što uradim ujutru kad ustanem je da uključim TV koji je već na N1 kanalu. Uživam da mi čarobna Nataša Miljković poželi dobro jutro. Gledam je valjda decenijama sa istim zadovoljstvom. Još kada je je vodila emisiju “Ključ”, pa “Tako stoje stvari”… pa jutarnje programe.

U podne uživam uz predivnu Tanju Aleksić, popodne uz gospodstvenu Ivanu Konstantinović. Želim da mi biznis vesti saopštava decentna Tanja Veselinović, a dnevnik u 19 sati izuzetna Maja Žeželj. Jednom smo se srele na stepeništu N1 i pozdravile kao da se znamo celoga života.

Pa, ko da postavlja provokativna pitanja ako nije tu hrabra Žaklina Tatalović? Hoću da gledam emisije gospodina Branislava Šovljanskog, uživam u pronicljivim i originalnim pitanjima koje postavlja Vojislav Stevanović, sa zadovoljstvom slušam i gledam šarmantnog Miloša Milovanovića. Ne propuštam nijednu emisiju 7 na N1, sa tri briljantne urednice. Posle tolikih godina, postali su kao članovi porodice.

I kada ih ne gledam, prepoznajem po glasu sve dopisnike. Pamte se lucidni uvodi Jelene Obućine, subotom nas zabavlja Zoran Kesić, petkom nervira Ivan Ivanović, a nedeljom se ne propušta Utisak nedelje. Svi mi fale. Juče ih nije bilo. Od ponoći zatamnjeni ekran izgleda zastrašujuće kao nadgrobni spomenik.

Da, spomenik kao dan žalosti zbog medijskog mraka, zbog toga što su najbolji, a ne mogu da dobiju nacionalnu frekvenciju. Zbog toga što su profesionalni, kulturni, obrazovani, stručni… a kao domaćini posvećeni, ljubazni, predusretljivi. Volim ih što su drugačiji i posebni i što ni na jednoj televiziji nemam šta da gledam. Nedostajali su juče.

Neki osećaj kao kad shvatiš da ceo dan nećeš imati struju ili vodu zbog planiranih restrikcija, za koje nisi znao. Svako od njih se na društvenim mrežama oglasio istom porukom i svakom sam napisala: Podrška. Podrška iz sve snage i celim svojim bićem.

Znam da se borite za svetlost protiv mraka, za istinu protiv laži, za pravdu protiv zločina. I želim vam snagu i mudrost da izdržite i da ekrani budu zatamnjeni koliko god bude trebalo.

Navikli smo da nam se predsednik obraća sa televizija sa nacionalnom frekvencijom tri puta dnevno: za doručak, ručak i večeru. Njegova obraćanja iz inostranstva nam dođu kao posebna “poslastica, dezert posle ručka”. Tako se i juče, sa samita u Tirani, gde nije hteo da ide, ali su ga ipak ubedili da treba, obratio naciji.

Naravno, nikad ne propusti da ostavi neki ružan komentar na račun nezavisnih medija. Sada je, po njemu, jasno da nisu slučajno izabrali jučerašnji dan, nego baš u inat njemu i onda kad je njemu najteže. Svi znamo da je njemu najteže svakog dana, tako da je svejedno što su se odlučili da ne emituju program baš tmurnog, kišovitog utorka. Jer njemu će biti najteže i u petak i u nedelju.

Sjajni novinar N1 Nikola Radišić se potrudio da obavesti portparolku Evropske komisije Anu Pisonaro o tome da su dve televizije isključile svoj program kao znak protesta protiv medijskog mraka u Srbiji.

– Mi smo upoznati sa medijskom situacijom u Srbiji i očekujemo da Srbija stvori okruženje u kojem će sloboda medija biti nesmetana i da je slobodno izvešatanje značajno za svako demokratsko društvo – izjavila je gospođa Pisonaro.

Pročitala sam i neke komentare botova. Sigurno su dobili naredbu “iz štaba” da okupiraju profile N1 i Nova S užasnim komentarima.

Meni i onima koji misle slično, užasno nedostajete i želim i imam potrebu da vam to napišem. I svakom pojedinačno i svima zajedno. Oprostite što vas nisam sve nabrojala. Izdržite vi u svom protestu. I gromoglasno ćutite dok ceo svet ne čuje vaše ćutanje. A mi ćemo strpljivo tumarati po mraku u nadi da će nas konačno i uskoro obasjati svetlost.

Divna Maja Žeželj objasni saopštenjem zašto su ćutali.

“… Želeli smo da stvorimo realnu sliku kako bi izgledalo informisanje da građani Srbije imaju samo jednu verziju događaja, samo jedan – vladajući stav, samo jedno mišljenje i vesti bez kritičkog glasa. Na ovaj način ukazali smo i na višegodišnje pritiske kojima smo izloženi, na pokušaje da nam se vidljivost dodatno ograniči i da nam se onemogući finansiranje i poslovanje”.

Objašnjenje je za one kojima nije bilo sasvim jasno šta se dešava. Za one koji ne razumeju i ne žele da čuju, ostaju za uživanje televizije koje su svojim podaništvom vladajćem režimu “zaslužile” nacionalne frekvencije.

Click