Možemo li se sjećati holokausta bez Jasenovca, Omarske ili Dretelja?

Piše: Dragan Markovina, Oslobođenje

Okrugla, sedamdeset peta godišnjica oslobođenja preostalih logoraša iz Auschwitza koja se upravo obilježava diljem svijeta, s fokusom na Svjetski forum o holokaustu u Jeruzalemu, koji za glavnu temu ima porast antisemitizma u Europi, zaključit će se u ponedjeljak, 27. siječnja, na Dan sjećanja na holokaust. Bitno je, naravno, da se svi ti forumi i razgovori događaju pred širom javnosti, jer će to barem na neki način utjecati da se ovako važan dan ne obilježava reda i forme radi.

Antifašistička borba

Napominjem ovo imajući u vidu redovna obilježavanja važnih datuma vezanih uz partizansku antifašističku borbu u socijalističkoj Jugoslaviji, koja su se s vremenskim odmakom pretvorila u čistu formalnost, bez istinskog naglašavanja sadržaja i civilizacijskih vrijednosti antifašizma. Najgore od svega je što se takva pogubna praksa održavanja forme bez sadržaja, produžila do današnjeg vremena, što osim po formalnom i minimalnom obilježavanju rijetkih antifašističkih datuma koji su ostali u kalendaru, u najvećoj mjeri dolazi do izražaja upravo prilikom obilježavanja sjećanja na holokaust.

Da budem do kraja precizan, iznimno je bolno pratiti ovoliku paradu licemjerja koju emitiraju ovdašnji politički lideri, svjesni da je s jedne strane obilježavanje sjećanja na holokaust pitanje elementarne pristojnosti i predstavlja nužni preduvjet da vas se svrsta među civilizirane narode, a istovremeno s druge strane potpuno spremni da kompletno nasljeđe ovdašnjeg fašizma, s njegovim ekstenzijama iz devedesetih godina, podvedu pod holokaust i krivnju izruče isključivo njemačkom okupatoru.

Potpuno je dakle nepodnošljivo slušati demokratske i ljudskopravaške fraze od ljudi koji u svojim zemljama dopuštaju relativizaciju jasenovačkog logora i legitimiranje narativa o nekakvom komunističkom logoru na tom mjestu i gotovo sanatoriju za vrijeme NDH. Isti ti pokušavaju svesti stvarnost ustaške države na nametnuti i neželjeni genocid nad Židovima, kompletno zanemarujući jednaki odnos prema Srbima koji je stajao u srži ustaške ideologije, ali i prema Romima te Hrvatima antifašistima. Vrhunac takve logike je odluka o podizanju spomenika holokaustu na zagrebačkom željezničkom kolodvoru, koji uopće ne planira tematizirati stvarnost ustaštva. Jednako kao što je nepodnošljivo pratiti kako obilježavaju holokaust oni koji nisu u stanju beogradsko Staro Sajmište pretvoriti u memorijalni centar i koji licitiraju s brojkama stradalih u Jasenovcu, kao da je riječ o stvarima, a ne o ljudskim sudbinama. Kad se svemu tome pridodaju konstantna relativizacija antifašističke borbe i pokušaji da se pričom o dva totalitarizma izniveliraju fašizam i antifašizam, što je postala svakodnevnica na ovim prostorima, doista je licemjerno glumiti pripadnost civiliziranom svijetu i praviti se da se sve ovo što sam naveo ne događa.

Sjećanje na holokaust

Međutim, koliko god sve ovo logično izgledalo neprimjereno, stvari postaju još gore kad ih prenesemo na odnos prema devedesetima. Kako je uopće moguće kredibilno govoriti o sjećanju na holokaust, a negirati genocid u Srebrenici, odbijati da se memorijalno obilježe logori u Omarskoj i Manjači, praviti se da logori u Dretelju i na Heliodromu nisu postojali, a ako i jesu, da s njima nemate ništa te potpuno izignorirati kapitalnu knjigu Viktora Ivančića, Hrvoja Polana i Nemanje Stjepanovića “Iza sedam logora”? To je naravno moguće jer je sjećanje na holokaust neiskreno i formalno.

Sve je to skupa dodatno tužno, budući da je iskustvo logora najstrašnije što je čovjek bio u stanju napraviti drugom čovjeku i što je očito, posebno na našim prostorima, kako nam iskustvo Jasenovca i Starog Sajmišta nije uopće pomoglo da se takvo što više nikad ne ponovi. Imajući sve ovo u vidu, jedino što mi na kraju preostaje jeste apeliranje na iskrenu i sveobuhvatnu kulturu sjećanja koja bi uvažila svačiju memoriju i dovela do prihvaćanja drugih i drukčijih.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.