Misice sa Balkana i famozni ožiljak na ramenu

Piše: Muharem Bazdulj

Pjesnici pišu pamtljivo, čak i kad ne pišu pjesme. Ima skoro dvadesetak godina otkad je Semezdin Mehmedinović napisao kolumnu koja počinje time što ga sin pita o tome kakve su bile sedamdesete godine dvadesetog vijeka, a on odgovara kako o njima ne može “misliti bez podsmijeha, jer se na pomen tih godina sjeti cipela s visokim potpeticama i košulja s kragnama od vakcine do vakcine, kakve je i sam u skladu s modom vremena nosio”. Imam utisak da se svaki drugi put kad vidim te ogromne kragne čiji špicevi dosežu skoro do vanjskog dijela ramena sjetim slike “od vakcine do vakcine”. Istini za volju, ta se vakcina po pravilu davala u lijevo rame, tako da kragne nisu išle doslovno od vakcine do vakcine, nego od vakcine do analogne tačne na drugoj strani, no pjesničkoj slici to ne smeta.

(Ne)obavezna vakcinacija i neumoljive brojke

Kao klinci smo mislili da svi imamo te ožiljke. Kad smo se skidali na časovima fizičkog, svi smo ih imali, a i na moru je izgledalo da takve ožiljke svi imaju. Poslije i nismo toliko mislili o tome. U normalnim vremenima čovjeka ne zanimaju nacionalne politike vakcinacije. Sjećam se, međutim, kako je valjda početkom dvijehiljaditih nekakav engleski tabloid polupodrugljivo napisao kako se misice sa Balkana mogu prepoznati po ožiljku na ramenu. Oni koji vole da traže anahronizme u filmovima smijali su se kad su na ramenu Brada Pitta koji je u Petersonovoj “Troji” igrao Ahileja prepoznavali ožiljak od vakcinacije. Taj famozni ožiljak potiče od vakcine Bacillus Calmette–Guérin popularno zvane be-se-že. Radi se o vakcini koja se primarno koristi kao zaštita od tuberkuloze i uglavnom je obaveza u zemljama u kojima tuberkuloza nije u potpunosti istrijebljena. U međuvremenu je otkriveno da ova vakcina ima i neke druge koristi, pa se, recimo, upotrebljava i kod liječenja pojedinih vrsta malignih tumora mokraćne bešike. Vakcina koja je prvi put upotrijebljena 1921. godine, dakle, prije praktično tačno jednog stoljeća, u nekim dijelovima svijeta je još uvijek obavezna, a negdje se već dugo ne koristi. Karakteristično je da najrazvijenije zemlje na svijetu, one koje su ponosne da su odavno iskorijenile tuberkulozu, nemaju obavezu BCG vakcinacije za svoje državljane. U bivšim socijalističkim zemljama, međutim, obaveza je postojala po pravilu sve do kraja osamdesetih, a u mnogima, kao u ex-yu državama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, postoji i danas.

Brojke su neumoljive. Kad se gleda statistika smrtnosti od epidemije Covida-19 u cijelom svijetu na nivou broja umrlih na milion stanovnika, ne samo da su bosanskohercegovačke brojke ispod svjetskog prosjeka nego su takođe debelo ispod nacionalnog prosjeka zemalja kakve su Španija, Italija, Velika Britanija, Švicarska, Švedska, Sjedinjene Američke Države i mnoge druge. Sve su to zemlje neuporedivo bogatije i neuporedivo uređenije od Bosne i Hercegovine, a statistika je ipak ovakva i to ne može biti slučajnost. Razlozi su, naravno, kompleksni i biće potrebne studije i istraživanja da se barem djelimično egzaktno skiciraju, ali neka nagađanja se već i danas mogu smatrati ne sasvim promašenim. Recimo, ideja da BCG vakcina ima neki uticaj na zaštitu od virusa Covid-19 je hipoteza koja se već pojavljuje među ozbiljnim naučnim radnicima. Očito je, naime, da nigdje u bivšim evropskim socijalističkim zemljama ne postoji primjer da je virus toliko smrtonosan kao u Italiji i Španiji gdje nema obaveznog BCG vakcinisanja. Naročito je upadljiv kontrast između Portugala i Španije koji dijele Pirinejsko poluostrvo i mnogo su slični, samo što je Španija izrazito bogatija i razvijenija. Ipak, u Španiji nema obavezne BCG vakcinacije, a u Portugalu ima. U Španiji se broj mrtvih već mjeri petocifrenim brojevima, dok je u Portugalu broj žrtava još uvijek trocifreni. Dobar primjer je i Savezna Republika Njemačka. U nekadašnjoj zapadnoj Njemačkoj obaveze BCG vakcinacije nema mnogo duže u poređenju sa nekadašnjim DDR u kojem je ona postojala sve do ujedinjenja. Indikativno je da je u današnjoj Njemačkoj Covid-19 mnogo manje rasprostranjen na području koje je nekad pripadalo DDR-u.

Nekad je i prepisivanje pohvalno

Nije sporno da su vlasti u Bosni i Hercegovini na svim nivoima u velikom broju slučajeva bahate i neodgovorne, ali s druge strane vrijedi ih i pohvaliti kad neke stvari dobro urade. Ako ništa drugo, s mjerama protiv epidemije nisu zakasnili. Nije to bilo pretjerano teško, “prepisivali” su od drugih država, ali bilo je slučajeva kad se ni to nije radilo. Uz svijest o nekim slučajevima koji su odjeknuli i širom svijeta, a koji pokazuju sramotan javašluk u lokalnom zdravstvu, generalna statistika pokazuje da se borba protiv epidemije i na nivou kantona i na nivou entiteta i na nivou države vodi sasvim solidno, i to u poređenju sa ostalim evropskim državama, uglavnom članicama EU, a ne tamo s nekim državama trećeg svijeta. Nije bez vraga ideja da duga sjenka socijalističkog zdravstvenog sistema još uvijek nije potpuno nestala. Ima logike da je ta inercija ono što je spasilo i Bosnu i Hercegovinu i druge eksjugoslovenske zemlje. Slovenačko zdravstvo je uvijek bilo bolje, danas mnogo više nego prije trideset godina, a opet je njihova statistika smrtnosti nešto malo gora od bosanskohercegovačke.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.