Miljenko Jergović – Što nam znači riječ ćaci, i postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?

Autor: Miljenko Jergović

Argentinski pjesnik Leopoldo Lugones ustvrdio je da su riječi mrtve metafore. Zatim je to citirao njegov mnogo poznatiji zemljak Jorge Luis Borges, pa je ova genijalna konstatacija njemu pripisana. Ali postoje, rađaju se i riječi koje nisu bile metafore. Tako je, recimo, u začecima studentskih nemira u Srbiji, koji su izbili jer je netko europske novce stavio sebi u džep (što vam je, zar ne, poznato iz mnogih hrvatskih slučajeva?), pa je ljude koji su u Novom Sadu čekali vlak poklopila i poubijala nadstrešnica (baš onako kao druge ljude u Hrvatskoj trajektna rampa), pa kada su zbog toga izbili štrajkovi u školama i na fakultetima, neznani konfident, režimu odan, ispisao kontraparolu: Đaci u školu! I kako su režimski konfidenti u Srbiji opsjednuti ćiriličnim pismom (otprilike onako i onoliko koliko su u Hrvatskoj opsjednuti hrvatskim jezikom), rečeni je entuzijast parolu ispisao ćirilicom. Ali kako ćirilični entuzijasti u Srbiji često nedovoljno poznaju ćiriličko pismo (kao što i jezični zakonodavci u Hrvatskoj, recimo Plenković i Gavran, sasvim nepouzdano vladaju hrvatskim jezikom), tako je autor parole “Đaci u školu!” pogriješio u prvom početkom slovu, pa je napisao “Ćaci u školu!” Svi mi koji poznajemo ćirilicu, čitamo je, a ponekad i pišemo njome, znamo da se veliko ćirilično Đ od velikog ćiriličnog Ć razlikuje tek po jednom malo produženom ili uvijenom repiću. Za neznalicu i nevježu ta razlika jedva je primjetna, ali je za onog tko ćirilicom vlada kolosalna. Isto kao kad slušate nekog od ovih koji bi da brane hrvatski jezik od srpskih, bosanskih, crnogorskih riječi: jezik kojim oni govore nalikuje hrvatskom, ali više kao imitacija. Oni se prave da govore hrvatski, isto kao što se ovaj pravio da piše ćirilicom. A sve da se one druge optuži za manjak nacionalne pravovjernosti.

Parola “Ćaci u školu!” zatim je obigrala društvene mreže i internet, najprije kao neka duhovita i zabavna fora, a onda i kao alatka kulturno-svjetonazorske borbe. I to je trebao biti kraj! Ali tada se pojavljuje anonimni jezični genij – jezični genij gotovo u pravilu je u svakom jeziku anoniman – koji riječju ćaci označava onu vrstu neukih režimskih konfidenata, koji su lišeni svih znanja i kompetencija, ali će se uvijek i posvuda boriti za ono što se s vrha režima propisuje kao mjera istine, pravde, te što je najvažnije, znanja. Međutim, prostom zamjenom jednog glasa u riječi, tako da đaci (množina od đak) postanu ćaci (što bi po analogiji bila množina od ćak), ne bi mogla nastati nova riječ, jer bi bila ispražnjena od jezikotvornog i pjesničkog potencijala, nedostajalo bi joj one začudne preciznosti koja krasi svaku novu riječ i kod govornika stvara osjećaj da se njome, tom riječju, iznova može izreći nešto što već postalo neizrecivo. Zamjenom jednog glasa u riječi ćaci (koja je množina od riječi ćak) gubi se, na kraju svih krajeva, humor povoda iz kojeg se riječ rodila. Gubi se ono što bi se u većini drugih riječi moglo nazvati snagom metafore.

I onda se anonimni jezični genij dosjeti rješenja: pogreška u ćiriličnom pisanju riječi đaci, koja tu riječ pretvara u besmislicu ćaci, a koju je počinio nepismen ili polupismen netko, biva mu pripisana kao autorski čin. Kako? Tako što množina đaci, napisana rukom i pameću onoga tko ne razlikuje ćirilično Đ od ćiriličnog Ć, tvori jedninu – ćaci. On je, dakle, taj koji je krivo napisao svoju parolu prvi – ćaci.

Što toj riječi pruža njezinu uvjerljivost, čime nas riječ tako ozari da odmah u nju povjerujemo i počinjemo je izgovarati kao onu riječ koja nam je nedostajala? Duhovitost množine koja se pretvorila u jedninu, ili jednine koja nema svoju pamet nego koristi pamet množine? Da, to je kod riječi ćaci upečatljivo i važno. Ali to nikako nije sve. U njezinoj besprijekornoj izvedenosti, koja je sasvim izvan modela tvorbe riječi u srpskome (i hrvatskom, naravno) jeziku, u njezinoj sjajnoj, nastasijevićevski i severovski (mislimo na srpskog pjesnika i jezikotvorca Momčila Nastasijevića, te hrvatskog pjesnika i jezikotvorca Josipa Severa) izvedenoj poetskoj napetosti ima još nečega bez čega bi cijela stvar s novom riječju možda i propala. Novostvorena imenica muškoga roda ćaci ima završetak kakav u srpskom (pa i hrvatskom, svakako) imaju samo posuđenice iz stranih jezika, iz madžarskog, njemačkog itd. A onda i osobna imena potekla iz tih jezika. Takva imenica deklinira se: ćaci, ćacija, ćaciju, ćacija, ćaci, ćaciju, ćacijem. Ili u množini: ćaciji, ćacija, ćacijima, ćacije, ćaciji, ćacijima, ćacijima. Nastavci bivaju smiješni, čine humornu distancu govornikovu, dugo riječ čine svježem, jer dugo potraje naša djetinja fascinacija riječju, u kojoj je i klica našega cjeloživotnog pjesničkog dara. Tvorba riječi ćaci doista je prvorazredni pjesnički čin. Kao što jezični ushit u govorniku stvara to čudo u kojem mogućim biva množina množine. Prvotna riječ đaci (množina), preobražena u riječ ćaci (jednina), tvori riječ ćaciji (množina). 

U naravi svakog društvenog sukoba pokušaj je da se označe, a zatim imenuju protivnici. U nacionalističkim ratovima na Balkanu takvo označavanje i imenovanje biva jednostavno. Oni na drugoj strani, uključujući žene, djecu i ukupnu njihovu kulturnu i nacionalnu tradiciju, jesu četnici, ustaše, turci, balije, mudžahedini, ili u nešto perfidnijoj varijanti kakva se koristi u mirnodopska vremena: pravoslavci (umjesto Srbi), Srbijanci (umjesto Srbi), katolici (umjesto Hrvati), muslimani (umjesto Bošnjaci)… Naravno, pravoslavci mogu u rečenici postojati ako govornik nastupa iz perspektive katoličkog vjernika, a ne Hrvata u Hrvatskoj, Bošnjaka (ili kobajagi Bosanca) u Bosni, kao što se i o Srbijancima da govoriti, ako govorimo o Užičanima ili Čačanima, dok o Srbijancima iz Novog Sada ili Subotice može govoriti samo nacionalist, zaraćeno čeljade ili neznalica. Kada Milorad Dodik danas govori o muslimanima, on označava neprijatelja. Kao i kad njegovi sarajevski subesjednici govore o katolicima i pravoslavnim. Ili kada se svi zajedno prave blesavi, tobož ne razumijevajući o čemu je ovdje riječ.

Ono što se posljednjih tjedana i mjeseci zbiva u Srbiji vrlo je snažno obilježeno nastojanjem da se imenuju protivnici. Iz toga su se, mimo svih uvredljivih riječi i diskvalifikacija, rodila dva upečatljiva pojma. Prvi su ćaciji, a drugi, koji najfrekventnije koristi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, jest obojena revolucija. On, naime, uza se nema anonimnog jezičkog genija, a samom mu, premda mnogo bolje vlada jezikom od hrvatskog premijera, također svedršca, Andreja Plenkovića, pa onda za svoje mlade protimbenike i protivnike može koristiti samo uvredljive riječi, ali je za ono što rade pronašao jezični model. Obojena revolucija je, naime, asocijacija na ukrajinsku narančastu revoluciju, a u drugom planu i na onaj niz zlosretnijih arapskih revolucija, od Tunisa do Sirije. Termin obojena revolucija intencionalno je protuzapadni – jer Zapad je, prema vjerovanjima, poveo ukrajinsku i sve ostale građanske revolucije, instalirao je svoje plaćenike, da bi se onda u presudnom trenutku povukao, ili da bi sudjelovao u uništenju targetiranih država, od Libije do Iraka i Sirije, pa svuda naokolo. Vučićev termin snažno je ideološki nabijen i računa na općenarodni strah. Ta računica, naravno, i nije posve kriva. Imaju se ljudi u Srbiji čega bojati, kao što se i ljudi u Hrvatskoj imaju čega bojati. A strahovi su im, uglavnom, zajednički. Paradoks se sastoji samo u tome što Vučić (kao i Plenković) ima podršku Bruxellesa, koji Vučićeve (kao i Plenkovićeve) ljude štiti od jedne strašne žene. Njoj je, pak, ime Laura Codruța Kövesi.

Ali zašto Aleksandar Vučić nema podršku anonimnog jezičnog genija, koji je na strani njegovih protivnika stvorio nešto tako leksički savršeno i jedinstveno kao što su ćaciji? Na odgovor na ovo pitanje vrijedilo bi utrošiti nekoliko stotina stranica vrijednog esejističko-proznog i romanesknog teksta. Ali ukratko: anonimni jezični genij redovito je na strani slabijih, na strani autsajdera i socijalnih gubitnika. A ima i još nešto: svaki autoritarni režim, od Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije, preko Orbánove Madžarske, Plenković-Gavranove Hrvatske i Vučićeve Srbije, do Trumpove Amerike, nastoji intervenirati u jezik, i to tako da jezik iskoristi kao skalpel i sjekiru, kojima će provesti lobotomiju nad svojim podanicima. Svakom autoritarnom režimu, na kraju, poraz biva najavljen upravo u jeziku, koji se nastavlja braniti i nakon što se učini da su svi govornici zgaženi i podčinjeni. Zanimljivo je još i to da nekoć ispravni ljudi, oni koje je jezik volio i na čijoj je strani anonimni jezični genij često bivao, kad pristanu uz režim i diktaturu gube svoj jezični dar.

Ovaj tekstić, ako mi je dopušteno, posvećujem, profesoru Ranku Bugarskom, sociolingvistu, majstoru pripovijedanja o jeziku i strasnom proučavatelju jezičnih novotvorenica, leksičkih slivenica itd, koji bi, uvjeren sam to, bio ushićen i obradovan riječju ćaci, pa bi joj sigurno posvetio neki svoj esej.

Tekst je prenet sa stranice jergovic.com.