Viktor Ivančić – Showinistička farsa

Autor: Viktor Ivančić, Uvrede & podmetanja, Izvor: Novosti

Šovinistička farsa se nastavlja. U utorak, kada nastaje ovaj tekst, Ivan Penava izašao je na konferenciju za štampu i rekao sljedeće: “Gdje većina kreira i dogovara, gdje je Domovinski pokret, elemenata SDSS-a ne može biti, nismo kompatibilni.”

Kako treba razumjeti one “elemente” u Penavinoj izjavi?

Treba ih, u duhu dobroga starog totalitarnog leksika, razumjeti kao strane elemente, odnosno kao neprijateljske elemente, odnosno – najpreciznije – kao srpske elemente, dakle elemente koji su nespojivi s “hrvatskim bićem” kakvoga zamišljaju i reprezentiraju vedete Domovinskog pokreta.

Ali zar nije Penava u istom istupu po tko zna koji put naglasio da “ne pričamo o pripadnicima nacionalne manjine, nego o stranci SDSS”?

Jest, pa stoga po tko zna koji put treba ponoviti: većina pripadnika srpske nacionalne manjine na izborima je glasala za SDSS, te su zastupnici SDSS-a legitimni politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, a to znači da Penava, tražeći prohibiciju svih “elemenata SDSS-a”, zapravo prohibira političku volju srpske nacionalne manjine.

Je li vođa DP-a toga svjestan?

Naravno da je svjestan. Štoviše, Milorad Pupovac i SDSS Penavi i služe isključivo za to da, iskazujući odium prema njima, provizorno kamuflira odium prema Srbima kao takvim. Cinična poza i šifrirani jezik pritom domovincima izuzetno gode, jer dobro znaju da Penava, kada poručuje da “elemenata SDSS-a ne može biti”, govori o nepoželjnosti Srba u Hrvatskoj.

Što to ustvari znači?

Znači da svoj šovinizam – bolje rečeno: mržnju prema Srbima, kao stvarni motor ideoloških aspiracija Domovinskog pokreta, koji bi osjetljivijim dušama mogao djelovati civilizacijski neprihvatljivim – nastoji plasirati kao prihvatljivi politički antagonizam, takoreći regularno stranačko nadmetanje. I na taj su način stranačka komešanja i proces formiranja vlasti pretvoreni u šovinističku farsu.

Što je potaknulo tekući čin te farse?

Izbor predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Klub nacionalnih manjina, ako je vjerovati Furiju Radinu, jedinstven je oko toga da predsjednik bude Milorad Pupovac iz SDSS-a, a dosadašnja praksa u parlamentu bila je takva da se prijedlog predstavnika manjina uvijek uvažavao. HDZ, deklarativno, podržava takvu praksu, kao što je podupire i lijevo-liberalna opozicija. Domovinski pokret, međutim, oštro se protivi tome da Srbin bude na čelu rečenog odbora. Tako je stvorena “pat-pozicija”, blokada ogavne arome, izbor je odgođen “dok se ne stišaju strasti”, tj. do nove runde pregovora.

Je li “pat-pozicija” mogla biti prevladana?

Itekako je mogla. Da se prijedlog manjina našao na dnevnom redu Sabora, Pupovca bi podržao pretežni dio opozicije, a morao bi i vladajući HDZ pod uvjetom da djelima slijedi svoje proklamacije. Srbofobična inicijativa DP-a bi, dakle, ljupko krahirala. Možda bi ih poduprli tek moroni iz Mosta, koji u zadnje doba rone u dubinama kršćanske mistike, pa su im postupci nepredvidivi. No, HDZ bi tada doveo u pitanje opstanak vladajuće koalicije, jer ucjenjivači iz DP-a nastupaju odlučno, pa je stvar prolongirana do daljnjega.

Zbog čega je domovincima toliko stalo do tijela koje predstavlja sitni kotačić u parlamentarnom mehanizmu, a i taj mehanizam je, radi kancelarskog ustrojstva vlasti, obezvrijeđen preko svake mjere?

Zbog gologa, sirovog šovinizma. Neusporedivo važnija od praktičnih političkih rješenja i slagalica jest njihova simbolična poruka: Srbi ne smiju imati nikakav ozbiljniji doticaj s kompleksom koji se smatra “hrvatskom državnom vlašću”. Nakon spektakularnoga postizbornog kurvanja s HDZ-om – kada je i raniji prezir prema “korumpiranim vlastodršcima” preusmjeren u averziju prema jednoj etničkoj zajednici – agresivno antisrpstvo je za Domovinski pokret jedina preostala odrednica stranačkog identiteta. Stoga ga se drže kao slamke spasa ili, nešto točnije, kao pijan komplota.

Što je o svemu rekao predsjednik Vlade Andrej Plenković?

Rekao je: “Naći će se rješenje, ne sekirajte se.”

A što je kazao predsjednik Sabora Njonjo Jandroković?

Kazao je: “Riješit će se ta situacija.”

Kako te izjave građani trebaju shvatiti?

Kao službenu obavijest da inzistiranje na političkoj diskriminaciji Srba spada u regularni politički show. Sve je normalno. “Ne sekirajte se.” Traži se da Odbor za prava nacionalnih manjina vodi bilo tko, samo ne Srbin, ali o tome konstruktivno razgovaramo. Zahtijeva se ukidanje srpskog tjednika, ali diskusija o tome vodi se u prijateljskom duhu, iza zatvorenih vrata. Pripadnici nacionalne manjine vuku se po blatu, tretira ih se kao kužne “elemente” i socijalni otpad, ali pregovori mirno idu svojim tokom, “riješit će se ta situacija”, politički show se nastavlja… U tom se smislu koalicija između DP-a i HDZ-a, predvođenih Penavom i Plenkovićem, ostvaruje kao savez šovinista i showinista.

O čemu u toj konstelaciji vode računa šovinisti?

O tome da se Srbi protjeraju iz prostora političkog odlučivanja, kao i iz polja medijskog utjecaja, kada već ne mogu – barem za sada – biti protjerani iz Hrvatske.

A o čemu brinu showinisti?

O tome kako da se ordinarno šovinistički zahtjevi nekako usvoje, a da to izgleda manje odvratno nego što uistinu jest.

Kako bismo onda, za potrebe ovoga teksta, mogli definirati politički showinizam?

Kao skup demagoških praksi i propagandnih manevara kojima se šovinizam legitimira. Showinizam je tu da uz pomoć opsjenarskih trikova ispegla i bagatelizira široki asortiman šovinističkih gadosti. Da nasilju – zasad kroz pregovarački igrokaz – osigura auru revijalne rutine i smjesti ga u sferu društvene normalnosti, tako da više nitko i ne postavlja temeljno pitanje.

Koje je to pitanje?

Da li je programska mržnja prema Srbima, kakva se upravo projektira u vrhu novostvorene vlasti – kakva se “kreira i dogovara”, kako kaže Penava – nešto što hrvatsko društvo može tolerirati?

Pa može li?

Očigledno može, kao što je moglo i u devedesetima, tada s bliskom ratnom izlikom. Iskustvo iz tog doba – obilježenog vladarom koji je izjavljivao kako je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka – poučava da programski zadana mržnja neizbježno ekspandira putovanjem odozgo prema dolje. Poruka da Srbin ne može biti predsjednik saborskog Odbora za prava manjina, zato što je Srbin, luči znatno okrutnije reperkusije u društvenome prizemlju, čemu smo već počeli svjedočiti. Showinisti se pritom i dalje samoprezentiraju kao brana šovinizmu, mada mu pružaju izdašnu logističku podršku. To, doduše, nije i jedina perverzija u optjecaju.

Ima ih još?

U opscenom rukavcu priče saznat ćemo da se srpski politički predstavnici s punim pravom groze hrvatskoga šovinizma, ali im showinizam – čak i kad nedvojbeno legitimira šovinističku osionost – ne predstavlja osobiti problem, dotle da u njemu povremeno participiraju.

Kakav bi onda mogao biti ishod pregovaračke farse?

Sistemska diskriminacija Srba već je utanačena, pa pitanje može li jedno demokratsko društvo to tolerirati postaje deplasirano. Sada se radi na doziranju, na odvagivanju, sada se “kreira i dogovara” puka količina: koliko vladajućeg šovinizma Hrvatska može podnijeti, a da premijerova formula zdrave i napredne zajednice ostane validna.

Koja je to formula?

“Ne sekirajte se.”

Tekst je prenet sa portala Novosti.