Vijest koja je uznemirila hrvatske domoljube i vjernike: Pa naši momci više ni rođeni penis neće raspoznavati!

Autor: Ante Tomić, Izvor: Jutarnji list

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu uvode se rodni studiji, i domoljubi i vjernici očekivano su uznemireni. Upravo kao onda kad su uvodili brzi internet, kad se po selima užasnuto pričalo da ćemo od zračenja 5G mreže svi postati muslimani, sada se sije strah od gejeva, lezbijki, od feministkinja, a i žena općenito.

Novi nastavni program na Filozofskom unijet će takvu zbrku, tvrde domoljubi i vjernici, da studentice i studenti neće više znati tko su i što su. Rođeni penis naši momci više neće prepoznavati. U kupaonici će skinuti gaće i blenuti, blage veze nemajući što im u busenu dlaka visi dolje između nogu.

“Ja imam sina koji je muško. Ne želim da sutra bude žensko, a prekosutra nebinarna osoba”, zagrmio je sa saborske govornice zastupnik Marijan Pavliček. Njegov nam je gnjev razumljiv. Mnogi od nas imaju sina koji je muško. Da je žensko, ne bi se zvao sin. Premda, istina, mnogi očevi imaju naviku kazati: “Višnja, sine, donesi mi pivo iz frižidera”, i nijednu Višnju to dosad nije potaknulo na vjerovanje da je muško i odvelo na skupu i bolnu operaciju promjene spola, ovo današnje izvrtanje tradicionalnih uloga mnoge među nama ispunjava zebnjom.

Domoljube i vjernike zbunjuje kad netko više nije on nego ona, a još je gore kad je negdje između i ne može odlučiti koja mu je, ili koja joj je zamjenica bliža, kad je osoba, kako se to danas popularno reče, nebinarna. U našem narodu nebinarnom se osobom dosad isključivo nazivao netko kome je ćaća naš, a mater Srpkinja.

Zastupnik Pavliček s razlogom je izbezumljen da će njegov sin, nazovimo ga za priliku Hrvoje, završiti srednju školu pa, umjesto računarstva na Elektrotehničkom fakultetu ili voćarstva na Agronomiji, upisati rodne studije na Filozofskom, i to će ga jadnog odvući u kobni vrtlog rodnih identiteta, tako će ga zbuniti da više neće znati tko mu glavu nosi. U ponedjeljak će biti muškarac, u utorak žena, u srijedu nebinaran, a u četvrtak… Sveta Marijo, majko božja!

“Marijane! Marijane, pomozi!” vikat će zastupnikova supruga, metlom se mačujući s nepoznatim muškarcem sa šiljatom bradicom i svilenim turbanom s dijamantom na čelu, koji je iz Hrvojeve sobe izletio sa isukanom sabljom. Što se, zaboga, dogodilo? Student se vratio s predavanja na rodnim studijima predstavljajući se kao indijski maharadža.

Sutradan, u petak, još gori preobražaj. Hrvoje je krokodil. Smazao je obiteljskog patuljastog pinča po imenu Miki i ugrizao susjeda Tomislava za nogu, prije nego je zastupnik Pavliček odvažno skočio na njega, čvrsto ga uhvatio u kravatu i selotejpom mu zalijepio ralje ispunjene nizom oštrih zuba. Kako je to bilo na kraju radnog tjedna, čitav je vikend odvratni gmaz izbuljenih očiju mlatio repom zatvoren u drvenoj šupi.

Ponedjeljak je ipak bio malo mirniji. Hrvoje je otišao na fakultet kao krokodil, a vratio se kao ormarić za cipele. Cijeli je dan poslušno stajao ispod vješalice u hodniku. No, u utorak su se ponovno svi zabrinuli. Student rodnih studija više uopće nije bio trodimenzionalan. Ležao je na podu tvrdeći da je istokračni trokut, a kad ga je očajni otac Marijan upitao da se detaljnije opiše, Hrvoje je uljudno dodao da ima osnovicu i dva kraka jednake duljine, a da je njegova površina jednaka umnošku duljine osnovice i duljine visine na osnovicu, podijeljeno s dva.

Idućih dana momak će se redom pretvarati u modri mornarski haljetak, porculanski čajnik, slap, jegulju, superćelijsku oluju, krem juhu od šparoga, asonancu, aliteraciju, pomrčinu mjeseca, električni romobil, mrenu na desnom oku i karijes na četvorki gore lijevo. Bit će odraz u izlogu robne kuće, uspomena iz djetinjstva, aorist glagola htjeti, prva gimnazija, drugi zakon termodinamike, treći program Hrvatskoga radija i Četvrta gardijska brigada.

Teško je i zamisliti sve promjene kroz koje će sin Marijana Pavličeka prolaziti i mnogima će se od vas to možda učiniti nevjerojatnim, ali ništa od budalaština koje sam nabrojao nije zapravo vjerojatnije ili nevjerojatnije od onoga na što je prije nekoliko dana upozorio cijenjeni zastupnik. Strah da će netko, slušajući rodne studije, od muškarca postati žena, osnovan je otprilike kao i strah da će se netko drugi, gledajući poljoprivrednu emisiju, pretvoriti u kokoš.

Ludo je takvo nešto i zamisliti. I sramotno je takvo nešto slušati s govornice Hrvatskog sabora. Činjenica da se netko rodi kao gej ili lezbijka, ili se osjeća zarobljen u svome tijelu, da mu je odbojna i tuđa uloga koju su obitelj i društvo namijenili, ozbiljna je stvar identiteta, a ne nekakva obijest i hir. Gej nije netko komu je mama u djetinjstvu puštala kosu do ramena, kao što ni djevojčice nisu lezbijke jer ih je tata vodio na utakmicu. Ako si rođen kao muškarac, a osjećaš se kao žena, ili obrnuto, to nema veze s izborom odjeće, frizure, hobija ili fakulteta. To se ne postaje, nego je riječ o nečemu dubokom, neiskorjenjivom, nečemu s čime se čovjek rodi i što tvrdoglavo opstaje sve do njegove smrti.

U svome identitetu mnogi su gejevi, lezbijke, biseksualni i transrodni ustvari sigurniji i samosvjesniji od mnogih domoljuba i vjernika koji ni dva mjeseca ne mogu ostati u jednoj pravaškoj stranci. LGBT+ osobe odanije su svojim uvjerenjima od zastupnika koji mahnito pretrčavaju iz jednog u drugi saborski klub. Promjena iz muškarca u ženu, na koncu konca, manje je dramatična od promjene Josipa Jurčevića, koji je od profesora marksizma postao domoljub i vjernik, do jučer se kleo u samoupravni socijalizam, a onda počeo redovito dolaziti na blajburške komemoracije

Tekst je prenet sa portala Jutarnji list.