Veležov put u Britaniju dug 33 godine
Piše: Dragan Markovina
Nisam sklon misticizmu, no teško je ne uočiti simboliku činjenice da se Velež nakon 33 godine vraća na evropsku scenu, k tome opet u Veliku Britaniju u kojoj je gostovao zadnji put. Bio je 7. prosinac 1988, na stadionu Pod Bijelim brijegom gostovao je škotski Hearst, Velež je ubilježio Pirovu pobjedu od 2:1, koja nakon poraza od 3:0 u Škotskoj nije vrijedila puno i to je bilo to. Za brojnu domaću publiku bila je to još jedna od uobičajenih evropskih sezona, koje su se u drugoj polovici osamdesetih zaredale. Štoviše, iznimno uspješna jer se doguralo do osmine finala Kupa UEFA i sasvim sigurno nitko od prisutnih na stadionu nije mislio da sljedeću neće vidjeti 33 godine. Mnogi i nikad. Niti je itko mislio da će se Mostaru dogoditi užas, da će se grad rascijepiti, srušiti i raseliti, niti da će na stadionu nepune četiri i po godine nakon te utakmice biti logor. Bilo je tu još jedno finale kupa s Partizanom 1989. i težak poraz od 6:1 u toj utakmici. I to je bilo to. Malo se stvari dogode posljednji put a da unaprijed znamo da je posljednji. Štoviše, kad ih promatramo s odmakom, vidimo da ništa spektakularno ni romantično nije bilo tih posljednjih puta, ma koliko žudjeli barem za naznakama nečega oko čega možemo isplesti mit.
Veležu je, da se ne lažemo, bio namijenjen nestanak, kako od strane hrvatskih nacionalista koji su ga protjerali sa stadiona, tako i od strane onih koji su mu skidali petokraku s dresa, onemogućili mu da novi stadion napravi u gradu, u Sjevernom logoru, i preusmjerili ga prema predgrađu i Vrapčićima da tamo dotraje preostala poglavlja povijesti. Međutim spasili su ga navijači i simbolika koje se nisu željeli odreći. Odnosno, klub je u punom smislu riječi spasila i sada konačno vratila na mjesto koje mu pripada, mostarska ulica.
Nema tome puno, svega nekoliko godina, kad je Velež posljednji put ispao iz Premijer lige, a Zrinjski osvojio još jednu od titula, što je potaknulo glavnog urednika bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista Jozu Pavkovića na rijetko imbecilnu kolumnu u kojoj je zaključio kako je: “Sunovrat Veleža simbolička potvrda propasti jugoslavenskog multietničkog koncepta po kojemu su Hrvati uvijek bili podređeni.” I kako će se u Mostaru ugasiti još jedna petokraka kao poruka da se od ideologije može živjeti. Nema ovdje nikakve potrebe pretjerano polemizirati s ovim davnim tekstom koji svjesno obmanjuje javnost o nečijoj podređenosti, ali ono što ima smisla je ukazati da je takva vrsta zlobe mogla proizići samo iz nerazumijevanja grada u kojem živi i važnosti njegovog simboličnog nasljeđa za građane Mostara.
Velež se dakle definitivno vratio, iduće godine slavi stotu godišnjicu kluba, a u slučaju da eventualno prođe prvo pretkolo Konferencijske lige protiv Sjevernih Iraca, u drugome će igrati protiv grčkog AEK-a. Kluba čiju je povijest bitno ispisao i Dušan Bajević i kome je egzilantska sudbina upisana u ime i identitet. Nastao kao klub egzilanata iz Istanbula, i danas nosi ime AEK, što je tek skraćenica od Atletsko društvo Konstantinopolis i gotovo da nije moguće zamisliti poetskiji kraj agonije duge 33 godine. Ako već u posljednjoj europskoj sezoni nije bilo romantike, ni podloge za veliku povijesnu priču, da je barem bude u prvoj nakon svega.
A sve to opet u simbolički bitnom egzilu na Grbavici kod još jednog kluba nastalog u krilu radničkog pokreta.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
