Vahid

Piše: Dragan Markovina

U vrijeme mog mostarskog djetinjstva, u drugoj polovici osamdesetih godina, grad je priznavao samo jedno božanstvo, Semira Tucu. Fama o Semiru je bila tolika da bismo momentalno prekidali igru na male golove i trčali za njim od vrha Avenije sve do Mostarke, kad bismo ga vidjeli da prolazi našim dvorištem. No, stariji su voljeli Baku i Vahu, dvojac koji je Veležu donio prvi Kup maršala Tita.

Jednog zaraslog genija dječjih očiju i čovjeka razbarušene kose, čiji je lik u silueti bio na prepoznatljivoj znački. I sve je to dio jednog prošlog svijeta, od predratnog Mostara i Veleža, do znački kao takvih, no Vahid Halilhodžić se ove sedmice upisao u vječnost svjetskog nogometa. I svi ti tragovi prošlosti, od kojih su neki bili blistavi, a neki užasno traumatični, stvorili su čovjeka koji je upravo postigao jedinstven uspjeh, izborivši s četvrtom reprezentacijom plasman na Svjetsko prvenstvo.

Sad je to napravio s Marokom, a prethodna tri puta s Obalom Bjelokosti, Alžirom i Japanom. I poznata je priča kako su mu tek Alžirci dopustili da ih povede na Mundijalu, a on tamo skoro izbacio Njemačku u osmini finala. Vaha je, ukratko, svojim talentom, tvrdoglavošću i karakterom sve stvorio, ali ga je taj nepokolebljivi karakter, nesklon kompromisima, i koštao barem tri prilike koje je sam izborio. Nezahvalno je nagađati što bi bilo da nije bilo rata, jer Vahid u tom slučaju ne bi bio prisiljen da ode u izbjeglištvo iz vlastitog grada, u kojem je vodio sasvim ugodan život, onakav kakav je vjerovatno zamišljao kad je prelazio u Velež. Podignuo je prepoznatljivu kuću na Rondou, na jednoj od najljepših lokacija u gradu, čak i danas kad je čitav taj prostor unakažen novogradnjama. Štoviše, upravo su njegova i Sliškovićeva kuća bile među najprepoznatljivijim u gradu. I obje su u tužnim ratnim epizodama, koje ne treba potencirati, spaljene. Na mjestu Vahidove kuće danas je niz konfekcijskih novogradnji, a njegov život otišao je u smjeru toga da je postao svjetski rekorder i jedan od najboljih trenera reprezentacija na svijetu. Rekoh, ne znam kako bi se stvari rasplele da nije bilo rata, ali volim zamišljati lijeno mostarsko poslijepodne i njegovu laganu šetnju do stadiona Pod Bijelim brijegom na Veležovu utakmicu, zatim piće na Rondou i jedan zasluženi mir čovjeka koji je zaslužio poštovanje grada. Mir koji bi bio ometan pokojim angažmanom u Veležu i s tek par izleta u međunarodnu trenersku karijeru, nakon koje bi shvatio da je puno ljepše vrijeme provoditi po maloprije opisanom scenariju.

No, bez obzira na to što se stvari nisu tako razvijale, Halilhodžić je, svemu unatoč, ostao jednako zaigrano dijete kojeg na terenu i oko njega preplave emocije i nezaustavljive suze. Iste su to suze koje nije mogao zaustaviti nakon što je donio Veležu kup protiv Željezničara 1981. i tako se odjavio pred transfer u Francusku, s kojima je popratio poraz od Njemačke na klupi Alžira i koje krenu svaki put kad se spomenu Mostar i Velež. I kako god da završi ova saga s Marokom, njegovim drugim vođenjem reprezentacije na Mundijalu i pomirbom s najboljim igračima, ili opet nekakvom suludom smjenom u zadnji čas, fantastičnim rezultatom, koji varira od prolaska skupine do maksimalno četvrtfinala, ili pak lošim nastupom njegove reprezentacije, Vahid će i dalje ostati jedan od najvećih. Koji će se na kraju zasluženo odmarati u Dubrovniku i pokušavati zacijeliti rane šetnjama po Mostaru.

Ali bi, prije toga i dok je još na vrijeme, ako ima imalo dobre volje i razboritosti u ovoj razjedinjenoj zemlji i ciničnom nogometnom savezu, trebali doći do njega nakon Mundijala i napraviti sve da preuzme svoju reprezentaciju i odvede je do vrha. Ako itko može, Vaha može. A onda, tko zna, možda uspije u onome u čemu Osim, nažalost, nije.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.