Udba i Hrvatska

Piše: Dragan Markovina

U Hrvatskoj se ovih dana odvija jedan od zabavnijih sukoba na desnici. Kad kažem na desnici, mislim između umirovljenih generala, Plenkovića, Milanovića, HDZ-a i zalutalih emigranata s klerikalne desnice. Tema je vječna za taj milje, a možemo je svesti na radni naslov “Udba i Hrvatska”. Iako je, dakle, milion puta prožvakana, ovaj put recikliranje iste nije nezanimljivo. S jedne strane, zato jer direktno ugrožava sakralizirani mit o nastanku Hrvatske, a s druge dovodi Zorana Milanovića pred neugodan izbor između toga da napravi ono što istinski želi ili da ostane dosljedan barem jednom obećanju koje je dao u kampanji za predsjedničke izbore.

NEIZVJESAN ISHOD

Za one koji stvar nisu pratili, grupa umirovljenih generala desne provenijencije i cjeloživotno nakačenih na HDZ, uključujući Antu Gotovinu, zatražila je od Zorana Milanovića da pomiluje dvojac Perković-Mustač, koji je vodio tajne službe u socijalističkoj Hrvatskoj, da bi to nastavio i devedesetih godina, a koje je njemačko pravosuđe osudilo na doživotne kazne zatvora zbog sudjelovanja u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića još osamdesetih godina. Oni koji su pratili čitav slučaj pamte da je tadašnji premijer Zoran Milanović dugo vremena odbijao izručiti osumnjičene njemačkom pravosuđu, čak je donesen i poseban zakon zbog toga. Da bi na kraju Milanović, ucijenjen i od Europske unije u koju je Hrvatska točno tih dana u ljeto 2013. godine trebala ući, morao popustiti.

Obrazloženje koje su generali ponudili moglo bi se pojednostavljeno svesti pod zasluge za Hrvatsku u ratu. Uskoro im se pridružio jedan od rijetkih umirovljenih generala, ali i heroja rata, Luka Džanko, koji dolazi s druge strane političkog spektra i ne krije svoje antifašističko opredjeljenje. U HDZ-u su pak počeli mucati, što isto vrijedi i za premijera Plenkovića, odbijajući se otvoreno izjasniti o ovoj temi, iako je jasno da su protiv toga, dok se radikalno desna scena, od emigranta Stijepe Bartulice, pa do čitavog niza portala opet našla u pravedničkom bijesu i sa suludim tezama o tome kako su domoljubi branili državu, dok su je presvučeni komunisti pljačkali. Slučaj je, kao što sam već naveo, posebno zanimljiv i zbog činjenice da zavisi od državotvornog nacionaliste Zorana Milanovića koji bi ih sigurno želio pomilovati. No, nezgodno je to što je čitavu kampanju proveo govoreći kako je zakonska mogućnost predsjednikovog pomilovanja osuđenika glupost koji treba ukinuti i da on svakako neće pomilovati baš nikoga za vrijeme mandata.

Istina je da je kao predsjednik do sada prekršio skoro sva obećanja iz kampanje, posebno ono o normalnom predsjedniku građanske Hrvatske, no ako prekrši i ovo, izgubit će i zadnji trag vjerodostojnosti. Milanović stoga sada proživljava pravu osobnu dramu s neizvjesnim ishodom. No, od ishoda te drame zanimljivija je igra skrivača koju imaju u HDZ-u, zahvaljujući čemu su čak i oni desniji od njih više u pravu kada zaključuju, naravno s dozom apsolutnog nerazumijevanja stvari i procesa te mržnje prema nasljeđu socijalizma, o genezi stvaranja samostalne Hrvatske.

I u čitavoj priči je puno manji problem taj što je HDZ odlučio slijediti mit Franje Tuđmana o tisućljetnom snu i teroru jugokomunističkih vlasti, od toga da se skoro kompletna politička scena i društvo u cjelini, odlučilo za isto. I to sve kraj očitih dokaza koji tvrde suprotno.

NEODGOVORENO PITANJE

Samostalna Hrvatska, ne ulazeći sada u njene ideološke nacionalističke postavke koje su nesumnjive, od početka do kraja je bila projekt nacionalista iz Saveza komunista koji su se na koncu operativno udružili s čelnim ljudima tajnih službi, kolokvijalne Udbe i tako stvorili ovako naopaki sistem u kojem živimo. S izuzetkom Gojka Šuška, koji nije bio komunist, ali čije veze s tajnim službama ne treba unaprijed otpisati, kompletno političko rukovodstvo Hrvatske, od Tuđmana, preko Mesića, do Manolića i Boljkovca, dolazilo je iz partije i tajnih službi, a najveći dio njih i iz partizanskog pokreta. Neki od njih su do kraja izdali ideale za koje su se borili, neki su se ipak poslije svega vratili vrijednostima antifašizma, a neki su ga cinično stavili u Ustav dok su s druge strane rehabilitirali ustaški pokret i njegovu simboliku. Ovo posljednje je zasluga Franje Tuđmana. Ukratko, desnica s projektom samostalne Hrvatske nije imala apsolutno ništa, osim što su joj na kraju bivši komunisti širom otvorili vrata i legitimirali njihovu političku poziciju onom nakaradnom Tuđmanovom idejom o svehrvatskoj pomirbi. A desnica pa i sam HDZ čiji je čelni čovjek Plenković također iz partizanske, komunističke obitelji, jednako kao što je to i Zoran Milanović, ali i Kolinda Grabar-Kitarović, ali i Željko Kerum i mnogi drugi, jednostavno ne želi remetiti bajku.

No, pravo je i to neodgovoreno pitanje, zbog čega se najveći dio hrvatskih komunista odlučio za nacionalistički projekt, a ne za zavnohovsku Hrvatsku? Pri čemu tu zemlju ovakva odluka i do danas koči.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.