Svi naši Morinji

Piše: Dragan Markovina

Sve ono što se proteklog tjedna događalo u vezi s otkrivanjem spomen-ploče posvećene logoru u Morinju, svjedoči o tome zašto nam je ovako kako nam je i zbog čega ne možemo iskoračiti iz devedesetih. Za one neupućene, prvo su crnogorski i hrvatski ministri obrane i vanjskih poslova zajedno otkrili spomen-ploču na kojoj je pisalo: “Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotilo ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!”

ABAZOVIĆEVO OBJAŠNJENJE

Na spomen-ploči je i podatak da je tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku na tom mjestu od 3. listopada 1991. do 18. kolovoza 1992. bio logor, tzv. centar Morinj, za zatočene hrvatske civile i branitelje, a u potpisu su Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore i Ministarstvo obrane Crne Gore.

Ova spomen-ploča, odnosno njeno otkrivanje očito je zamišljeno kao neka ekstenzija nedavnog otkrivanja spomen-ploče admiralu Baroviću na Visu. No, nekoliko dana nakon toga, crnogorski premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović zaključio je da se radi o skandalu, da dvojica ministara nisu konzultirala ministarstvo kulture i općinu Kotor i da je spomen-ploča postavljena mimo procedure, nakon čega je inspekcija naložila njeno uklanjanje. Čitajući ovo Abazovićevo objašnjenje, čovjek bi pomislio kako ta zemlja u njegovom mandatu funkcionira po najvišim pravnim standardima i kako je u Crnoj Gori procedura sve. No, da se ne lažemo, svi znamo, uključujući samog Abazovića koji je svjestan da svi znamo, ali ne želi to izgovoriti, da nije problem ni u kakvim procedurama, nego u odbijanju suočavanja s prošlošću od onih čiju stranu drži otkad se aktivirao u politici.

I tu leži čitav problem, ne samo unutrašnji crnogorski ili crnogorsko-hrvatski, nego generalno postjugoslavenski. Sve službene ili vladajuće partije i politike savršeno dobro znaju što je u njihovo ime urađeno u ratovima devedesetih godina, međutim skoro nijedna nije spremna to priznati. Veći dio njih zato što suštinski podržava zločine, ali to ne smije reći, a manji zato što ne može podnijeti pogled u ogledalo. Iako su ovi posljednji naizgled humaniji, ishod je isti, a to je sveopća negacija ratnih zločina nad drugima. Pri čemu je ta negacija otprilike proporcionalna količini zločina koje je određena strana počinila. I što god tko mislio o Đukanovićevom svojevremenom zaokretu, pa i o njemu samome i o koruptivnom karakteru njegove vlasti, jedino su njegove vlade bez zadrške uputile svaku moguću ispriku Dubrovniku i Hrvatskoj i nisu te isprike kasnije relativizirale. I opet, bez obzira na to što kažu europski ili američki zvaničnici u toj zemlji, za koje možemo eventualno povjerovati da iskreno misle kako je korupcija glavni problem i Crne Gore i svih ovdašnjih država, onima na koje su se oslonili unutar te zemlje na pameti je samo rehabilitacija politike iz devedesetih godina.

BITI ČOVJEK

Ako je ikad to bilo najplastičnije moguće pokazano, to je na primjeru odluke o uklanjanju ove spomen-ploče.

Što je sve skupa tim tužnije, jer čak i nakon višedesetljetnog političkog zaokreta u Crnoj Gori, pa i nakon što je turizam opet postao glavna preokupacija i Dubrovnika i Boke kotorske, onako intenzivan i stvaran svakodnevni zajednički život između, npr. Herceg-Novog i Dubrovnika, nije se iznova do kraja uspostavio. Kako bi tek to izgledalo ako se ideologije devedesetih do kraja vrate na scenu, nije teško pretpostaviti. Kao što također nije teško zaključiti koliko je od takvog normalnog života udaljena Bosna i Hercegovina unutar sebe ili u odnosu sa susjednim zemljama ili recimo Srbija i Hrvatska. Više od trideset godina je prošlo, mnogima je minuo život, stasale su generacije koje nemaju izravno iskustvo rata, a kamoli Jugoslavije, a mnogima je i dalje teško biti čovjek i ispričati se za ono što si napravio drugima. S te strane, ovdašnja društva jednostavno ne zaslužuju ništa bolje od ovog limba, depopulacije i osiromašenja koje im se događa.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.