Što bi djecu mogao učiti novi vjeroučitelj Dario Kordić
Piše: Dragan Markovina
Fascinantna je ta stvar s ratnim zločincima i ovdašnjim javnostima. Nakon što su, bilo izravno, bilo po naravi funkcije sudjelovali u monstruoznim zločinima koji su unesrećili ogroman broj ljudi i na duže vrijeme, ako ne i zauvijek onemogućili uspostavu normalnog društva i države u Bosni i Hercegovini, pa čak i nakon što ih je haaški sud, čije procese prate iscrpna svjedočenja i temeljita dokumentacija, osudio na višedesetljetne zatvorske kazne, oni se po pravilu vraćaju kućama i bivaju prihvaćeni od većinski nacionalističkog društva i istih takvih vlasti kao neupitni heroji i oni koji su služili kaznu za našu stvar. Tako je bilo i sa Šljivančaninom, Krajišnikom i Kordićem, kao i sa svima drugima.
Dario Kordić je, podsjetimo, osuđen zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u središnjoj Bosni, i to na 25 godina zatvora zbog kršenja zakona ili običaja ratovanja, teških kršenja Ženevskih konvencija, te progona na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubojstava, nehumanih djela te zatvaranja kao djela zločina protiv čovječnosti. Tom i takvom čovjeku je po povratku iz zatvora priređen svečani doček na zagrebačkom aerodromu, crkveni velikodostojnici su ga proglašavali za velikog čovjeka, malonogometne ekipe po Hercegovini su nosile majice s njegovim likom, politički lideri su se fotografirali s njim, a on je pak držao vjerom motivirana predavanja diljem Hrvatske i BiH, da bi sve bilo začinjeno ove sedmice u kojoj je obranivši tezu na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, postao magistar teologije, odnosno vjeroučitelj, s krajnjom namjerom da postane đakon. To je u crkvi inače uloga čovjeka koji pomaže oko liturgije, ali ne može samostalno držati misu. Vijest o njegovom magisteriju je inače objavila udruga Hrvatsko zvono koja “želi u društvo Bosne i Hercegovine unijeti nove ljude, nova znanja i nove vrijednosti”, a koja se na prošlim parlamentarnim izborima u BiH okušala u suradnji s Hrvatskom republikanskom strankom. Ima, naravno, slučajeva kad su ljudi koji su činili grozne stvari doista prošli duboku katarzu i poželjeli nakon toga djelovati u javnosti na posve suprotnim principima od onih koji su ih odveli do zločina. Štoviše, jedan od stupova katoličanstva je pokajanje. Međutim, s Kordićem je slučaj posve suprotan. On hoda okolo i propovijeda vjeru, bez da se ijednom riječi pokajanja osvrnuo na zločine u kojima je sudjelovao, na politiku koju je zastupao, ideju kojoj je služio, ili u krajnjoj liniji na ljude koje je takva politika trajno unesrećila. U svemu tome mu pak sekundira institucija kojoj bi temeljno poslanje trebalo biti osjetljivost prema nepravdi i ljubav prema ljudima. Veću blasfemiju je teško zamisliti, uostalom, kao i većeg cinizma od toga da se oni koji ga podržavaju pozivaju na nove ljude i vrijednosti.
No, u čitavom slučaju postoji još jedan problem, a to je sistemsko njegovanje nepravde u postjugoslavenskim državama, među njima u Bosni i Hercegovini. Kako, naime, ikoga tko drži do normalnih civilizacijskih i društvenih vrijednosti uvjeriti da postoji nekakva svijetla perspektiva u zemlji za koju se vrijedi boriti i budućnosti koju je moguće izgraditi u društvu koje počiva na strašnom zločinu i strukturalnom cinizmu prema njemu. Jer čak i u situaciji u kojoj postoji istinsko nastojanje države i društva da se u postkonfliktnom društvu izgradi kultura mira, to nije nimalo jednostavno i traži dugo vrijeme, a kamoli u ovakvoj situaciji ismijavanja s humanističkim vrijednostima i traumama ljudi.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
