Sporazum

13. Septembar 2020.
Ne treba biti euforičan. Ipak, ovaj Sporazum mogao bi biti jedan od velikih dana moderne Crne Gore. Ali, sporazum je tekst, a život su ljudi i njihove mušice, muke, ludila, strahovi…
Montenegro New Government
Foto: Beta/AP Photo/Risto Bozovic

Piše: Balša Brković

Ljudi smo od kako jesmo razgovor i otkad možemo čuti jedni druge… Tako je govorio Helderlin, a kome vjerovati ako ne velikim pjesnicima. Njima valja vjerovati čak i kad dođu vremena kada niko nikome ne vjeruje.

Sporazum potpisan od tri (do juče) opoziciona lidera mogao bi ljekovito djelovati na ovo društvo. Izvan naših svakodnevnih ostrašćenosti, suludih svakominutnih spinova i propagandnih štabova koji rade do usijanja, to je šansa koja bi ovo društvo mogla učiniti boljim.

Neko bi mogao reći – sve stavke u sporazumu su gola opšta mjesta. I to je sasvim tačno, sve su to podrazumijevajuće stvari u jednom normalnom društvu. Neki stranac vas vjerovatno ne bi ni razumio ako pokušate da mu objasnite što tu piše – da nova vlast neće mijenjati zastavu, Ustav, himnu, strateške pravce… Ali ovo odavno nije normalno društvo. Toliko podozrenja, beskrajna i sveopšta produkcija sumnjičenja, uvjerenje o skrivenim namjerama svakoga drugoga (osim mene, naivnog i poštenog) napravila je od savremenog crnogorskog društva lavirint rovova i svakakvih stupica… Orgija podmetanja i mržnje.

Ova vrsta dokumenta kao da hoće reći da smo u stanju da iskoračimo iz tog začaranog kruga optuživanja i nepovjerenja. Da možda, jednom, prekoračimo prag normalnosti.

Vjerovatno i najvažnije: među akterima sporazuma – niko nikoga ne kontroliše. To je novum na crnogorskoj sceni. I suština pozitivnog pomaka koji bi mogao donijeti jedan ovakav sporazum.

DPS je svaku saradnju (koalicionu i bilo koju) zasnivao isključivo na potčinjavanju i potpunoj kontroli. Kod njih nije bio moguć partnerski odnos, već samo – služenje. Vjerujem, da su u rat protiv Vijesti i nezavisne scene i ušli zato što taj dio društva nisu mogli kontrolisati. A posebnu strast u tom sukobu pokazali su oni koji su se besramno i bezrezervno stavili na raspolaganje vlasti. Zato je propagandna mašinerija vlasti bila opterećena borbom protiv izdajnika i nepodobnih. To je znak nezrelosti i nedovršenosti jednog društva.

Valja se danas prisjetiti još jednog slavnog sporazuma. Zahvaljujući Sporazumu DPS i opozicije iz septembra 1997. ta partija je prešla, kako se to ovdje voli reći, “na pravu stranu istorije”. To je bio ključni trenutak u njihovoj emancipaciji od Miloševića. Eto, značajni sporazumi imaju moć da pokrenu emancipatorske procese, ali, bar u nekim slučajevima i da “očiste” biografije potpisnika.

Želeći da se predstavi kao izbor razboritosti, vlast je u kampanji govorila o navodnom avanturizmu opozicije. Ipak, bila je to samo besmislena etiketa, ne tako efikasna. Naime, mnoge značajne stvari počele su pod plaštom avanturizma, kao i mnoge loše. To, hoću reći, ne znači ništa. Značenje donosi važnost procesa koji budu pokrenuti, značaj promjene i njeno dejstvo na jedno društvo.

Ne treba biti euforičan. Ipak, ovaj Sporazum mogao bi biti jedan od velikih dana moderne Crne Gore. Ali, sporazum je tekst, a život su ljudi i njihove mušice, muke, ludila, strahovi… Danas nije nevažno i pitanje – kakve su sada ambicije SPC? Ova riječ (sporazum) u sebi sadrži i “razum” i “poraz”. Od nas zavisi što će biti.

Tri lidera zasad djeluju kao Tri tenora: izgledaju odlično i svaka im je riječ na mjestu… Dok su god oni na sceni, sve djeluje kako treba.

Opet, sjetim se ovih dana često one Pavićeve rečenice – da je ponekad veća razlika između dva da nego između da i ne.

Niko normalan nije bez zebnji, ipak je ovo, prije svega i nakon svega, Crna Gora. Ali i tu je Helderlin od pomoći. A kome vjerovati, ako ne njemu: Tamo gdje raste opasnost raste i spasonosno…

Tekst je prenet sa portala Vijesti.