Slučaj Hadžifejzović: Šta čovjeku i zemlji (ne) radi vrijeme

Piše: Muharem Bazdulj

Ta era je, biće, na zalasku, era u kojoj se svjetska historija mogla prepričati kroz sudbine velikih novinara. Razne zemlje i kulture imaju razne paradigmatične novinare kroz čije se živote prelamaju velike priče. Nije tu ni Bosna i Hercegovina izuzetak. Prije dvadeset godina bilo je barem pet do deset novinara koji su realistično mogli imati ambiciju da su baš oni ti kroz čiju karijeru će u budućnosti da se ogledaju i prethodna decenija i prve dvije decenije bosanskohercegovačkog dvadeset i prvog vijeka. Danas se vidi da je u tome uspio samo Senad Hadžifejzović. Zašto je to tako je duža priča i zapravo nimalo nezanimljiva, samo što pripada drugom žanru. Neki su napustili novinarstvo, a neke je novinarstvo napustilo, za neke se ispostavilo da novinari nikad nisu ni bili, a nekima novinarstvo kao takvo nije bilo dovoljno.

Iftar čvarcima

Šta mi bi uopšte da o tome razmišljam? Gledao sam razne gluposti na YouTubeu, a onda mi komedijant slučaj u vidu algoritma predloži da bih možda htio da pogledam video koji se zove “Nedžad Latić vs. Sead Fetahagić 2 dio; 1998. godina; face to face sa Senadom Hadžifejzovićem”. U tom trenutku, taj je video pogledan tek malo više od sedam hiljada puta. Ja sam ga, međutim, gledao potpuno opčinjeno. Prilično sam siguran da sam to gledao na televiziji kad je premijerno emitovano, ali ja sam tada bio tačno duplo mlađi nego sam danas. Gledam tu raspravu i ne samo da znam šta će ko da kaže nego i znam intonaciju kojom će da kaže. Sead Fetahagić je mrtav već skoro punih deset godina, Latić je vidno stariji i još vidnije rezigniraniji nego što je prije dvadeset i dvije godine, a Senad Hadžifejzović se zabrinjavajuće malo promijenio, kao da nalik na Dorijana Graya ima na nekom tavanu neki portret koji stari umjesto njega. Tematika je u nekom širem smislu, međutim, tužno aktuelna. Konkretan povod je onomad bila Fetahagićeva kolumna u tadašnjem Svijetu, gdje je u satiričnom kontekstu pomenuo “iftar čvarcima” pa se digla kuka i motika zbog “blasfemije”. To je manje-više zaboravljeno, ili se bar tako čini, ali okvir u kome se rasprava dešava (s jedne strane ljevica, sekularizam, ateizam, SDP, sloboda govora, a s druge desnica, izlazak vjere u javnu sferu, religija, SDA, nedodirljivost tabua) je žalosno sličan. Unutarbošnjačka mimoilaženja u međuvremenu su se očito vrlo malo promijenila. Istini za volju, Nedžad Latić je od velikog SDA apologete postao kritičar ove stranke, ali je interesantno da je i prije dvadeset dvije godine očito uživao u zamišljanju samog sebe kao esdepeovca, samo kad bi se SDP, eto, lišio nekih iluzija.

Neki talentovan dokumentarista mogao bi, čini mi se, da napravi sjajan film o poslijeratnoj Bosni i Hercegovini samo kada bi od ogromnog broja snimljenih sati gdje Senad Hadžifejzović razgovara sa desetinama i stotinama ljudi u intervalu od četvrt stoljeća dobro izabrao i izmontirao neka dva do tri. Iako je sudeći po vlastitim javnim nastupima itekako sujetan, on kad vodi intervju, nikad ne pravi grešku da samog sebe gura u prvi plan. Pred njim se gotovo svi otvore i pokažu se u pravom licu. U uvodu intervjua obično je sklon da pretjerano nahvali sagovornika, ali na način da zapravo uopšte nisi siguran da li je možda i podrugljiv. I dok vodi razgovor, imaš osjećaj da se klacka između (straho)poštovanja i provokacije.
Veliki dio naših medijskih muka zapravo su dio globalnog trenda. Ovih dana je objavljeno da će londonski Guardian morati da otpusti 180 zaposlenih, a od njih čak sedamdeset sa uredničkih pozicija. Ukida se takođe njihov čuveni i među intelektualcima naročito omiljeni subotnji Review dodatak. I vjerovatno najbolja dnevna novina na svijetu, New York Times se skoro kontinuirano suočava s problemima i skandalima. Skorašnja ostavka Bari Weiss i otvoreno pismo koje je tim povodom objavila ukazuju na ključni problem. Ona kaže da je u suštini “najglavniji urednik New York Timesa postao – Twitter”. Takav nedostatak slobode je zapravo gori od situacija unutar prosvijećenog apsolutizma. Kod prosvijećenog apsolutizma, sloboda zavisi od dobre volje jednog čovjeka. U situaciji “tviteraškog linča” uređivačka politika se kreira u kontekstu povlađivanja glasnoj gomili.

Neke stvari se i mijenjaju, nagore…

To stvara goru autocenzuru nego u autoritarnim političkim porecima i o tome su neki iskreniji autori zapravo već znali i govoriti. Senad Hadžifejzović često priča o tome da nikad ne koristi društvene mreže. Dio njegove slobode potiče upravo iz toga. Njega nije briga za sarajevsko-dijasporsku “Social-Justice-Warriors-slobodarsko-pravedničku-tviterašku” vertikalu koja bi, recimo, Ljubišu Ristića da svede samo na predsjednika JUL-a. On će ga ugostiti i predstaviti ga preko onoga što je njegova prava vokacija, bez potrebe da plaća čaršijske simboličke akcize. I da, naposljetku, jedna naoko formalna stvar, a zapravo nipošto beznačajna. Taj razgovor između Seada Fetahagića i Nedžada Latića onomad je vođen pred kamerama državne televizije. Danas na tom mjestu koje bi trebalo da liči na odrednicu “javnog servisa”, takvih razgovora vođenih na taj način nema. I to je dokaz da kada se neke stvari i mijenjaju, mijenjaju se nagore.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.