Sinan Gudžević – Vitezi tužnoga lika

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Bok Gudževiću, ovdje Milaneze, kako me zove Miro Rede, ili centarhalf Milanović, kako me zoveš ti. Vidi, da ti kažem nešto o golmanima, ti si otac jednom golmanu, ti ćeš imati uha i sluha za to. Ti si mi pričao kako golmane, vratare ili te, kako da kažem, metaforičke čuvare mreža jedna enciklopedija naziva posljednji ljudi. Enciklopedisti kao enciklopedisti, imenuju gledajući od centra prema vratima. Ti posljednji ljudi su prvi u postavi, a često i po zaslugama. Od njih ekipa počinje, nekada su na leđima imali obavezan broj 1, danas neki imaju 99 ili 88. Propisi kojima se uređuju brojevi na leđima igrača predviđaju da ovi mogu biti samo dvocifreni, a ja kad god vidim golmana s brojem 99, onda pomislim na tu knjigu o golmanima kao stvarno posljednjim ljudima. E, ti prvi posljednji ljudi nose i sjaj i tamu svojih ekipa više nego drugi igrači. Sjeti se samo golmana Barbose, koji je bio vjerojatno najveći brazilski golman svih vremena. On je pa skoro pedeset godina, do smrti živio osramoćen i žigosan kao krivac za poraz Brazila od Urugvaja u završnoj utakmici svjetskog prvenstva 1950. u Brazilu. A krivac je bio koliko sam krivac ja koji sam deset godina kasnije igrao za Zagreb i za Lokomotivu! Jadni Barbosa: nogometni savez Brazila je čak godine 1994. zabranio tadašnjem golmanu Taffarelu da se sretne s Barbosom, jer da Barbosa donosi nesreću! Sjećaš se, pričao si mi kako je Barbosa posljednje godine svoga života nekom novinaru rekao: “U Brazilu za ubojstvo zakon predviđa 30 godina zatvora. Prošlo je mnogo više godina od toga tolikog zakonskog roka kad se igrala finalna utakmica 1950, a ja osjećam da sam još na robiji za nešto što nisam skrivio.” Eto, na Barbosi se iskalio i bijes brazilskog rasizma, potrajao je pola stoljeća dok je sljedeći golman crnac mogao stati na gol Brazila.

E sad da ti kažem ono zašto te zovem. Na slici koju sam ti maločas poslao, uz mene stoji Željko Nježić. Nježića si viđao sigurno u Zagrebellu, kad smo igrali onaj svoj nogomet. Nježić je bio golman, on i ja smo bili suigrači pet godina u Zagrebu, pa pet u Lokomotivi. U Zagreb je Nježić došao kad je prvi golman bio veliki Zoran Mišić, porijeklom Miševski, koji je bio jedan od najvećih golmana Jugoslavije, iako nije imao sreće da brani za Jugoslaviju. Prije Mišića je Zagrebov golman bio veliki Maček, koji je bio maček samo prezimenom, inače je na golu bio panter. Maček je za Zagreb branio u vrijeme Vukasa, poslije je bio trener, trenirao je i Nježića. Dakle, Nježić je najprije bio rezerva Mišiću, poslije je stao na gol. Nježić je bio odličan golman, odlično građen, jedno vrijeme ga je tražio i Partizan. Ali je taj prelazak spriječio Otto Bobek, zaboravio sam detalje. Ne znam znaš li da je Nježić stvorio golmana Livakovića. Stvorio je i druge golmane. Ti su ga golmani prozvali Deda. E, Dedi su njegovi učenici, golmani Livaković i Čondrić, iz zahvalnosti i za uspomenu, prije tri godine poklonili nov auto, Deda je bio jako dirnut. Deda je umro prošle godine u ljeto, ja sam mu govorio na pogrebu. Sahranjen je na Mirogoju, pedesetak metara niže od Zambate i od Lamze. Tako se Maksimir sve više seli na Mirogoj. I ja ću, kad odapnem, a nemam namjeru da odapnem nikad i nikako, ali ako ikad odapnem, i ja ću ondje leći, kraj moje supruge. Pa će me ona i sa Mirogoja ispraćati na utakmice i dočekivati me na Mirogoju. I tamo ću sretati Nježića, koji je kao i ja, dijete partizana prvoborca, nosioca Spomenice 1941.

Znaš, kad god pogledam lice našega golmana Livakovića, meni misao ide na Aristotela. Ti si negdje našao da je on kazao kako su svi ingeniozni ljudi melankolični, je li tako. Livaković je u svojoj oblasti svakako ingeniozan, brani gol jedne od četiri preostale ekipe na takmičenju koje je ništa manje nego svjetsko prvenstvo, a vitez je tužnog lika. Nogometni vitezi tužnoga lika bili su i Milutin Šoškić i Ljev Jašin. I Vladimir Beara je bio melankolik, iako se to kod njega nije vidjelo baš lako, jer je bio onako, ljepuškast, pa mu je ljepota prilično sakrivala melankoliju. E, te melankolične golmane kad bi se pogledalo, pitalo bi se, ljudi, koja muka te ljude muče, tko im je umro, te su ovako tužna lika. Jašin je imao najtužnije lice, a bio je najbolji. Godine 1963. dobio je Zlatnu loptu od Fife, onu koja se dodjeljuje najboljem igraču svijeta za tu godinu. Dosad je jedini golman koji ju je dobio. Jašin je krunski dokaz da je Aristotel u pravu.

E sad. Vidimo da ne treba biti puno mudar, pa zaključiti da te golman može načiniti svjetskim prvakom. Igraš na neriješeno, uspije ti da igraš na neriješeno, držiš to neriješeno, u produžecima održiš to neriješeno, pa onda pustiš golmana da čini čuda. Za to sve kažeš zasluge nosi i snosi jugoslavensko takmičenje po imenu Kup maršala Tita. Tu je, kažeš, po tvojim istraživanjima, prvi put uvedeno odlučivanje pobjednika penalima. Utakmica se završi neriješeno, igraju se produžeci, i dalje bude neriješeno. Da se ne bi dalje igralo, a između dva rata je bilo utakmica i od po 150 minuta, odluku o tome koja će ekipa proći dalje donose igrači izvodeći penale. Čini se da je prva tako odlučena utakmica bila ona između Kvarnera i Proletera iz Osijeka, tamo 1952. Riječani su prošli dalje. Današnji NK Rijeka se tada zvao NK Kvarner. Poslije su jugoslavenski patent uzele druge zemlje, najprije Italija pa Švicarska, za svoja natjecanja. Izvan granica će na evropsku i svjetsku razinu patent biti primljen mnogo kasnije. Bez toga jugoslavenskoga izuma ne bi bilo svih onih čuda koja su činili Duckadam, Viktor, Casillas, Buffon i mnogi drugi. Penali su u eliminacijskim utakmicama donijeli najveće uzbuđenje, a bome i najveće žalosti. Sjećaš li se kako je u Beogradu Čehoslovak Ivo Viktor začarao Ulija Hoenessa, da je ovaj šutnuo loptu visoko iznad gola? Penal koji je u Firenci Faruku Hadžibegiću obranio argentinski vratar Sergio Goycochea bio je posljednji udarac Jugoslavije na jednom svjetskom prvenstvu. Zauvijek. Rekao si mi da je o tom penalu jedan Talijan napisao knjigu i naslovio ju je “Posljednji Farukov penal”. Pa nekako je ispalo tako da je Jugoslaviju na svjetskom prvenstvu pokopao njezin vlastiti izum.

Znam da je Jašin obranio najviše penala od svih golmana na svijetu. Fifa je objavila da ih je ukrotio preko 150! A kad je on branio još nije bilo pravila da se neriješene tekme za kup rješavaju penalima. Možemo samo misliti koliko bi još penala ukrotio čarobni i legendarni Crni Pauk, sav u crnom, i rukavice su mu bile crne, da je samo branio za svoj moskovski Dinamo i za SSSR penale nakon produžetaka! Više puta mi je pričao Zambata, kako mu je Galić nabacio loptu, on uhvatio volej, lopta kao strijela ide tamo gdje pauk plete mrižu svoju, a Jašinova ruka stigne loptu i mreže i paukova i Jašinova ostanu netaknute.

A čuo si i da je Argentinac José Alberto Pérez, kao golman River Plate u dvije godine obranio 14 penala uzastopno! E, taj rekord neće oboriti nitko nikada, osim ako se ostvari san onoga pjesnika Montalea koji je zamislio da u utakmicama nikada ne bude postignut niti jedan gol. Možda će to vrijeme i doći, jer centarfori sve više odumiru, a golmani rastu kao gljive. I sve su bolji, kao što vidiš. Kad medicina ne može načiniti čudo, pozovi Livakovića. A pogledaj Marokance: došli do polufinala, primili samo jedan gol, i taj su dali sami sebi. Njihov je golman Bono takav kao da ga je trenirao dobri Nježić, na svom specijalnom pijesku u iskopanoj rupi. I on je melankolik, po mom skromnom sudu i uvjerenju. A može te svojim branjenjem učiniti svjetskim prvakom i dovesti te dotle da pomisliš kako ti napadači i ne trebaju. Eto dokle su ti posljednji ljudi doveli naš ludi sport nogomet. Pozdravi mi svoga sina, golmana Gudževića!

Tekst je prenet sa portala Novosti.