Sinan Gudžević – Vesla Antuna Milašića

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

U Starigradu na Hvaru, dana 16. oktobra ove godine, dva dana prije 93. rođendana, otišao je s ovoga svijeta Antun Milašić Mlinor. Pokopan je dva dana kasnije, na rođendan, na mjesnom groblju koje se ondje zove kopošont, što dolazi od camposanto.

Starigrad bez Mlinora neće biti šta je bio. Nijedno mjesto nije isto nakon što premine bilo koji stanovnik, ali će Starigrad bez Antuna Milašića ostati osiromašen za jedinstvenog čovjeka koji je bio neupisana javna dobrota i radost. Starigrad je već ovoga ljeta bio drukčiji nego ranijih ljeta, no smo se nadali da će se stvari barem malo vratiti kakve su bile. Sad znamo da se neće vratiti, znamo da ćemo sirotovati bez Antuna Milašića.

On je bio brodograditelj, kalafat. Iako je gradio i barke i čamce za plovidbu, one do sedam metara dužine, čini se da je poznatiji postao po gradnji malih drvenih brodova, onih koje neki zovu igračke, neki makete, a oni koji se u to umijeće razumiju zovu ih draguljima. Oni koji bolje poznaju Starigrad znaju da je kalafat Milašić imao radionu skoro nasred puta. Uz rub Puta od Lanterne, na završnom kraju starigradske rive prema luci. Preko puta njegove radione stoji nenavadna bačvasta zgrada u kojoj je nekada bio mlin. Taj je mlin, uz još jedan isto tako okrugao, malo podalje od ovoga, kupio Dinko Milašić, djed Antunov, inače moreplovac na britanskim brodovima. Po tim mlinovima je familija dobila i nadimak Mlinori. Mlinovi su bili na vjetar, imali su vjetrenjače, danas ih više nemaju, a nisu više ni mlinovi.

Mlinor Milašić je bio školovan brodograditelj. Zanat je učio u splitskoj školi učenika u privredi, a onda je kao naučen zanatlija pomagao svom ocu u pravljenju brodova. Praksu je odradio na mjestu gdje više neće biti gradnje brodova ni velikih ni malih: u radionici u kojoj je proveo više od pola života, preko puta onog mlina. Tu je radionicu svaki prolaznik zapazio po njenom izlogu od tri police, a na kojoj su svakoj uvijek bila po tri broda. Pred tim izlogom su kao omamljeni zastajali muževi, supruge, djeca, ljubavnici i vagabundi. Taj je izlog kapetan duge plovidbe Dinko Foretić nazvao najlipšom ponistrom na svitu.

Ovoga ljeta radiona je bila pusta. Zatvorena vrata, prazne police u ponistri. Svake godine sam viđao kalafata Milašića kako popodne sjedi u radioni, vrata otvorena, on za stolom. Prolaznici i turisti ulaze, gledaju ili kupuju njegove rukotvore, on miran, posve mu je svejedno hoće li mu brodovi biti uzeti ili ostavljeni. Sada će te brodiće gledati samo oni koji su ih nabavili kod onoga koji ih je izradio svojim dlijetima i turpijama. Mnogi od tih vlasnika rasutih po svijetu ne znaju, mnogi neće ni saznati da kalafat Milašić više nikome neće napraviti ni brodić ni jarbol ni jedro.

Barem pet godina sam pokušavao da dobijem od njega pristanak za jedan tekst u ovoj rubrici. Mnogo puta sam ušao u njegovu radionu, bio je svaki put razgovorljiv, jako susretljiv, ali odbijao je da se o njemu piše u novinama. Žalio se, nezaboravno škrtim opisima, kako ga zdravlje napušta, probavne smetnje i štošta što se združi da naškodi čovjeku u desetoj deceniji života. Meni je bilo stalo da načinim jednu javnu uspomenu na njega. Jer je njegovo pripovijedanje bilo čudesno zanimljivo. Njegova dva završna razreda osnovne škole nigdje drugdje nego u Sahari, u izbjegličkom logoru El Shattu, pa priče o tome kako djeca partizanske Dalmacije ubijaju štakore i zmije otrovnice, te za njih mrtve dobivaju novce od britanske logorske komande, deset pjastri za zmiju, jedna za pantaganu. Svaki put bi, na moju molbu da pristane na razgovor za novine, rekao: “A ča iman ja govorit, neka govoridu ovi mlodi.” Prošle godine, na samom kraju ljeta, pristao je, ali da ne bude razgovor nego da ja napišem “po svoju”. Dva dana kasnije pozdravili smo se. Danas znam da je to bilo naše posljednje viđenje.

Prošlog proljeća, dana 27. marta, umrla mu je supruga Agica, svi su je zvali Agi, djevojačko Budrović. Udovac Milašić prestao je izrađivati svoje kaiće, bracere, pasere, jedrenjake, sav taj smanjeni svijet plovila koja plove leđno. Nije više otvarao svoju radionu, ostala je zatvorena za namjernike i za turiste. Vrijeme je provodio u kući pedesetak metara uzbrdo od radione, bliže onome drugome bačvastom mlinu. Viđali su ga samo oni koji bi mu došli u kuću. Ondje je imao još nekoliko brodova, koje je rasprodao tokom proljeća i ljeta. Najlipša ponistra na svitu ostala je bez lipote.

Ovoga ljeta mi je, po svojoj kćeri Iti, u kuverti poslao nenavadan poklon: četiri mala drvena vesla, vezana dva po dva elastičnom uzicom. Ta sam vesla primio kao znak da nisam ništa okrupnio u tekstu koji sam objavio prošle godine u posljednjem septembarskom broju ovoga lista. Ta Mlinorova vesla su mi, preko dva mjeseca, dok je još bio živ, prizivala razne stihove i pjesme. To čine i dalje, sad kad on više ne hodi zemljom. Svjestan da se mogu i previše udaljiti od neposredne uspomene na meštra Milašića, slobodan sam da navedem tri primjera kamo su me odvela njegova mala vesla. Učinila su da mi iz šume sjećanja na proplanak iskoče prva dva stiha (kao dva vesla) jedne od Rilkeovih venecijanskih pjesama: Mein Ruder sang/ Poppé fahr zu… Pa su mi prizvala Ovidijevu čudnovatu pripovijest o preobražaju Sirena u ptice, gdje se vesla pretvaraju u ptičja krila, e da bi one, pratilje Proserpinine, mogle ovu i dalje tražiti leteći nad morem. Čudnovatom tu pripovijest čini želja učenih Sirena da veslima lete, a čudnovatijom još što njihov preobražaj, u pravilu božja kazna, vesla uzdižu u nagradu, time što postaju krila, a lice i glas pticama ostaju djevojački:

Možda je, mudre Sirene, zbog toga što biste joj pratnja

Onda kad proljetno cvijeće Prosèrpina bijaše brala?

Nakon što zaludu nju ste po cijelome tražile svijetu,

Vi ste, da pučina morska oćutila vašu bi brigu,

Vesla poželjele takva da letite njima nad morem.

Bozi vam nakloni bjehu: primijetiste kako najednom

Vaši se počeše udi prekrivati žućkastim perjem.

Pa, da se pjevanje ono, što uši naslađuje, znanō,

Jezik i blažena usta izgubili nikako ne bi,

Djevičko vama je lice i oglašaj ostao ljudski.

Mala Mlinorova vesla izvukla su na proplanak sjećanja i jedan davni epitaf koji je ribaru Pelagonu sastavila pjesnikinja Sapfa (ili Sapfo), a koji se može naći i u sedmoj knjizi Palatinske antologije pod brojem 505:

Ovdje je stavio Menisk Pelàgonu ribaru sinu

Vršu i veslo na grob, teškoga življenja znak.

Tekst je prenet sa portala Novosti.