Sinan Gudžević – Šesta flota u Miljacki

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Čini se da se nećemo i da se ne možemo maknuti od pričanja o ratu. A nismo se za to ni pripremali, ni školovali, niti nam se imalo mililo da pričamo o ratu. A evo nas, već trideset i kusur godina meljemo o ratu, o zločinima i etničkim čišćenjima, stvarnost nam je puna raznih pričača i pripovjedača o ratu. Mnogi od njih dave i pile, melju bez kraja i konca. Jedan od najrjeđih koji o ratu pričaju, a da ne davi i ne pili, jeste Zlatko Dizdarević. Njegove priče o ratu ne gube na svježini ni na istinitosti ni nakon trideset godina.

Krajem prošle godine je sarajevski izdavač Goran Mikulić objavio knjigu Zatka Dizdarevića “Šesta flota u Miljacki”. Na 220 strana su objavljene 43 kolumne koje je autor pisao za Slobodnu Dalmaciju od 8. maja do 5. decembra 1992. Ispred Dizdarevićevih kolumni nalazi se prikladan predgovor Borisa Dežulovića s naslovom koji objašnjava i naslov knjige i ukazuje na ono o čemu se u knjizi radi: “Očekivana sila koja se nikad ne pojavljuje i nikad ne rješava stvari”. Ta sila je, dakako, Šesta američka flota, hipotetički, nadežni i navodni spasilac grada Sarajeva pod artiljerijskim granatama i snajperskim hicima s položaja Karadžićevih i Mladićevih zločinaca.

Šesta flota je prve godine bosanskoga rata potisnula Šestu ličku. Fama o uplovljavanju te monstruozno opremljene vojne strukture u Jadran brzo se pokazala nerealističnom, pa su je Sarajlije u znanoj humornosti prebacili u Miljacku. Tako je dobila status onoga krokodila koji se još od ranije pojavljuje u sarajevskim vicevima i tu i tamo se zna pojaviti ispod neke od ćuprija na Miljacki, kad ga odozgo zovne Mujo ili Suljo.

Zlatko Dizdarević je najkompetentniji za pisanje o bosanskom ratu. Sarajlija, novinar i pisac, diplomata s golemim iskustvom i poznavanjem ratnih mehanizama na Bliskom istoku i politike svjetskih sila koje odlučuju o ratu i primirju, a usto najdirektnije pogođen ratnom svakodnevicom. Dok je svoje kolumne pisao, on se nalazio u Sarajevu i gledao neprebrojiv niz svakodnevnih zločina s ubijanjima, ranjavanjima, rušenjima i zlostavljanjima.

Zlatko Dizdarević prije 33 godine objavljuje da je “red stvari” u Sarajevu pokopan. On je tada, dok piše za Slobodnu Dalmaciju, glavni urednik sarajevskog Oslobođenja i sa svojim uredništvom čini stvari za koje postoji riječ podvig, da spasi list i da ga njegovi ljudi dijele ljudima u opkoljenom gradu. On jasno vidi i jasno piše: da je tzv. međunarodna zajednica hipokritička zajednica koja zna šta se u Sarajevu događa, ali njeni predstavnici u Sarajevu i u Bosni rade stvari koje im se prohtiju.

Među tim stvarima ima i dokaza da se pojedini izaslanici potuljeno ili otvoreno dive onima koji su naredili da se Sarajevo ubija i razvaljuje. Takav je kanadski general MacKenzie i njegov šef Goulding, koji u svojem licemerju i razularenosti ne haju za patnje Sarajlija i ne dopuštaju “da se govori o primirju dok traje rat”. U priči “Mojmilo – brdo koje optužuje” Dizdarević, nakon što je Mojmilo oslobođeno već gorko ironično kazuje kako je ono sad “glavni svjedok na svim sutrašnjim procesima zlikovcima koji su ovdje rušili, palili, sravnjivali i satirali, ali i onima koji su se pravili ludi, nevješti, principijelni, nepristrani, koji su bili ljubitelji “međunarodne procedure” i zato su prilikom posjeta Sarajevu noćivali kod životinja u Lukavici, a ne kod ljudi u gradu.

I čuveni Elie Wiesel došao je u Sarajevo, i devet desetina vremena svoga boravka proveo kod Ratka Mladića u Lukavici. Vojnici Unprofora su potkupljivi, neki naplaćuju za usluge pomoći nevoljnicima koji hoće da prebjegnu. Sarajlije su Unprofor preimenovali u Un-pro-fol, ugradivši mu u ime jednu od nepreskočivih riječi svoga žargona “fol”, koja znači, “kobajagi”, “tobož”, to jest “ko fol”.

Zlatko Dizdarević je od maja do decembra 1992. spoznao svu hipokriziju međunarodnih izaslanika u Bosni i Hercegovini. Njemu ta spoznaja nije bila nova, imao ju je u iskustvu svoga izvještavanja s Bliskog istoka. Ta bratija, koja se naziva eufemizmom zajednica, a maskira se plavim šljemovima, svojim će ponašanjem dopustiti i masovne zločine u Srebrenici, one koje će Haški sud označiti za genocid.

Danas se kolumne Zlatka Dizdarevića iz tih godina pokazuju kao živa i neutišana opomena na ono što će tek doći. Razularenost velikih sila koje danas podržavaju državu Izrael u stanju neprekidnog činjenja zločina rezultat je, rekli bismo, generalne probe koja je načinjena u Bosni. Ona je dovela do šireg gubitka “reda stvari” u kojem je omogućeno da ovih dana predsjednik srpskog teritorijalnog entiteta u Bosni, za kojim je raspisana potjernica, nakon što je, de facto, izveo državni udar, ode na noge zločincu Netanyahuu, a da kao fol učestvuje na skupu posvećenom antisemitizmu.

Ovako kaže Zlatko Dizdarević, čovjek kome se ne može prodati roga za svijeću: “Gospodo i lideri međunarodnog srama, laži ovdje više nema, niti je može biti. Uzmite svoje pare i idite, ako ne možete nešto pošteno uraditi. Jasno, pod pretpostavkom da, govoreći o poštenju, mislimo na iste stvari. Danas su ovdje i brda na našoj strani. Popnite se na Mojmilo pa provjerite! Može sad, a može i poslije. Bolje je što prije. I za nas, a boga mi i za vas.”

To je bilo one godine kad je jedan pisac u jednom njemačkom listu (a Njemačka je do poštenja tada ipak  držala više nego danas), objavio kako su bosanski Srbi danas evropski Indijanci pred istrebljenjem. Jedan novinar mu je odgovorio: “Indijanci ne voze tenkove.” Nešto ranije je jedna čuvena Njemica kazala nešto kao, pa ako su baš ti divlji jugoslavenski narodi riješili da se pokolju, neka se pokolju.

Rečeno je da ratna literatura neprestano ističe svoju vlastitu nedovoljnost. Kako da sve to opišem, trebalo bi da sam bog pa da to uzmognem, nekako tako očajava Homer u desetom pjevanju Ilijade. Primijećeno je da je takvo Homerovo mučenje primjer klasičnog tropa zvanog adynaton (na latinskom, impossibilia), koji se može opisati kao izraz “nemogućnosti da se adekvatno posveti temi”. Zlatko Dizdarević ne pati od takve nemoći, on piše kao što diše, lakoruko i časno. On gleda i sluša, pa vidi i čuje, nema neprovjerenih stvari.

Kad kaže kako je porediti rat u Sarajevu sa ratom u Bejrutu stvar posve neodgovorna i predstavlja uvredu za Bejrut, on zna šta kaže i u tome što kaže ne griješi. On je u Bejrutu boravio kad je ondje bio rat, i gledao je da su se ondje sukobljavale vojske: “Jer, tamo su ratovali ratnici, a ovdje napadaju kriminalci i luđaci, tamo je udarao vojnik na vojnika, ovdje teroristi na civile, snajperisti su tamo ‘tražili’ probrane političke i vojne protivnike, ovdašnje hijene pucaju na djecu i jadnike koji s rasturenom vlastitom nogom u rukama pokušavaju bezuspješno da se domognu hitne pomoći; tamo se nije klalo i bacalo u krečane i na lomače, ovdje se to masovno radi…”.

Dizdarevićeva knjiga je jasna slika i opomena načinjena i poslana u svijet rukom čovjeka koji se u Bosnu i u Sarajevo razumio više od svih onih koji su kao “eksperti” za krize upućivani u Sarajevo i u Bosnu. Ona je izrečena jasno, tonom gospodske rezignacije, ali bez imalo uvijanja i podilaženja. Dizdarević piše o stvarima koje zna bolje od drugih, zato se njegova opomena ne bi smjela ne čuti. Tu opomenu su prihvatala neka novinarska udruženja, ali oni koji su mogli da pomognu pomogli nisu.

Nagrade koje su Dizdareviću dodjeljivane nisu učinile da se ijedan od onih koji ovaj svijet drže pod uzdom urazumi u svom sedlu. To će Zlatko Dizdarević osjetiti iz još veće blizine, kao ambasador, najprije u Hrvatskoj, a poslije u Jordanu, sa akreditacijom za Siriju, Irak i Liban. Ovo potonje iskustvo će rezultirati čudesnom knjigom “Hiljadu i druga noć”, koju je takođe izdao Goran Mikulić u svome Art Rabicu. Doći će vrijeme kad će se knjige Zlatka Dizdarevića čitati i tražiti više nego u vrijeme kad su pisane. Kao slika svijeta u kojem smo se zatekli i kao jasna opomena pred onim što nas čeka. I kao dopuna onoj knjizi “Na zapadu ništa novo”. Kad smo već osuđeni da pričamo o ratu.

Tekst je prenet sa portala Novosti.