Sinan Gudžević – Izetova Helenka Votipkova

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Drugoga maja prije dvadeset godina otišao je s ovoga svijeta Izet Sarajlić. Od uspomena s njime ovdje hoću da sačuvam od zaborava jednu gdje su se na čudan način srele dvije napuljske kancone i jedna njegova pjesma. Sve je počelo u petak 10. septembra 1999, a završilo se sutradan, u subotu. U Napulj smo došli u četvrtak, na čudan datum 9. 9. 99, radi čitanja na prvom festivalu Napolipoesia. Učesnici su bili smješteni na različitim mjestima, nas dvojicu je zapao neki mali hotel u četvrti Vomero. U taj petak nešto prije podneva, krenuli smo da malo prošetamo pa da odemo u veliki arheološki muzej. Hodajući onamo zastali smo pred jednom neobičnom trospratnicom. Na njenom je pročelju bila “kiša sunčevih zraka”: s vrha, kao iz nekog zamišljenog centra iznad nje, lijevo i desno od ose koja polovi zgradu ukoso se spuštaju zraci izrađeni valjda od metalnih komada, a boja im je bila bakarna. Ni danas ne znam jesu li ti zraci izrađeni od bakarnih ili čeličnih cijevi, ali ja sam onda htio da su od debele bakarne žice bili izrađeni ti zraci. Htio sam, a znam i zašto.

Tih godina sam čitao jedinstvenu, ama genijalnu knjigu Drisa ben Hameda Harhadija “Život pun jama za spoticanje i upadanje”. O tome kakva je ta knjiga i kako je za mene jedinstvena i genijalna, nije mjesto da ovdje trošim riječi, reći ću samo da u njoj ima poglavlje Žica. Ta žica koju pripovjedač krade u vrijeme mjeseca ramazana iz magacina u mjestu Mogoga i danas mi se zna pojaviti u snu, u velikim kolutovima, debela, žuta, savitljiva, podatna. E nju hoću da je nepoznat netko kratio pa joj komade na pročelje zgrade lijepio ili prikivao tako da predstavljaju zrake sunca. Ta kiša sunčevih zraka nalazi se i na bočnoj strani zgrade, sunce je dobilo prostornost.

Lijevo od ulaza u zgradu, u visini prvog sprata vidjeli smo ploču sa neobičnim natpisom, ovako na njoj piše: “Bogato i sočno narječje/ Basileovo a otmjeno/ uzdignuto u čistu liriku/ Salvatoreom Di Giacomom/ kardučijanski/ je prilagodio klasičkim ritmovima i načinima/ Giovanni Capurro/ osjetljivi delikatno misaoni pjesnik/ napolitanskog sunca i mora koji je u ovoj kući 18. januara 1920/ umro”.

Izet je bio zadivljen i pročeljem zgrade i natpisom koji je, pisalo je, ondje postavljen 1959. U danima duge žalosti za svojom suprugom Idom, zvanom Mikica, to je bio jedan od rijetkih trenutaka ozarenosti udovca Sarajlića. Naravno da smo se pred tom pločom sjetili pjesme ‘O sole mio, najslavnijeg teksta koji je Capurro napisao, naravno da smo se sjetili i pjesme koju je Izet rado pjevao Quanno sponta la luna a Marechiare, kojoj je autor veliki napolitanski pjesnik Salvatore Di Giacomo. Izet je do opsjednutosti volio mjesta obilježena pjesničkim imenima. Ulice, parkovi, dvorane imenovane po pjesnicima njemu su bile znak da se imalo rašta pjevati, i da se, kako je govorio, i stihovi raduju kad se sastaju ljudi.

Nakon što smo vidjeli tu fasadu sa “kišom od sunca”, Izet je predložio da odustanemo od odlaska u muzej. Bili su takvi ti tadašnji njegovi dani: potonuo, sve ga je podsjećalo na suprugu, satirala ga je pomisao da išta više gleda bez nje, sve ga je moglo odvući od namjere i nakane. Sjeli smo u neki bar, trebalo je da s večeri nastupi pred velikim mnoštvom na Posillipu, na golemoj ledini arheološkog parka ispred čuvene Sejanove pećine. I nastupio je Izet, i bio odličan, a slušalo ga je preko šest hiljada prisutnih. Neponovljivi dani, Napolipoesia 1999: sila ljudi došla da sluša stihove, nije bilo nikakva drugog programa niti motiva, osim dvadesetak pjesnika na onoj ledini pred mikrofonom. Napuljski Posillipo ima grčko porijeklo: pausílypon označava nešto čime se olakšavaju bolovi.

Poslije čitanja pošli smo na večeru, u restoran Marechiaro na rtu Posillipo. Tu nam je neko pokazao malo podalje čuveni prozor, to je bila ona nadaleko znana fenestella di Mareichiare gdje stalno stoji jedan crveni karanfil, a pod prozorom je natpis na mramornoj ploči sa notama pjesme Quanno sponta la luna a Marechiare. Tu smo čuli da je Salvatore Di Giacomo tek dosta godina nakon što je pjesmu napisao, po prvi i najprvi put došao na Marechiare (talijanski Marechiaro) i da je vidjevši onaj prozor i karanfil u njemu, saznao da je to prozor žene koja se zove Carolina, po napuljski Carolì, sve kako stoji i u njegovoj pjesmi. Svjedok mu je bila neka Engleskinja Mary s kojom je bio došao ondje.

Sve je to djelovalo na Izeta da se oraspoloži i raspjeva. On je bio jako muzikalan, a kao član sarajevskog kulturno-umjetničkog društva Sloga imao se gdje vježbati u pjevanju. Čudesno je pjevao napolitanske pjesme. U velikom društvu u restoranu Marechiaro našlo se još dobrih pjevača. Svi su večerali prije nego što su zapjevali, Izet jedva da je išta jeo, uglavnom je pio. Napolitancima je bilo jako neobično da neko za večerom u vinskom gradu pije samo rakiju: una grappa, ma doppia, naručivao bi. Izet nije bio ješan čovjek, od napolitanskih đakonija draža mu je bila lozovača.

Susret s onom zgradom po kojoj pljušte sunčevi zraci, ona ploča posvećena napolitanskim pjesnicima i Izetovo nadahnuto pjevanje kancona poslužili su mi dobro sutradan, u subotu. Nakon što smo ustali kasno, jer smo kasno i legli, riješio sam da Izeta pridobijem za jednu stvar koju sam već bio dogovorio ranije s Raffaellom Marzano. Nas dvoje smo bili počeli s prevođenjem Sarajlićevih stihova za jedan veliki izbor. Taj smo izbor bili načinili zajedno s njime, ali on nije htio da u njega uvrsti pjesmu koju smo Raffaella i ja, a s nama i izdavač Sergio Iagulli, htjeli da uvrstimo. Ta pjesma ima naslov “Helenka Votipkova”. Izet je smatrao da pjesma i nije baš nešto, da je sva izmišljena i fiktivna, da je napisana u odgovor na opanjkavanja nekih zavidlivaca, koja su mu doprla do ušiju. Jedva sam ga nagovorio da je uvrsti i u svoja izabrana djela, štampana u Sarajevu, godinu dana ranije. Te subote u Napulju, da ga pridobijem za stvar, rekao sam mu da je i sam Di Giacomo smatrao kako njegova Luna a Marechiare i nije bogznašta, a kad ju je ukajdio Francesco Paolo Tosti, postala je najslavnija njegova pjesma, pa je prevedena na mnogo jezika, čak i na latinski. Šta, na latinski je prevedeno i ono da ribe vode ljubav kad iziđe Mjesec nad Marechiare, sav se ozario. Prevedeno je, druže Sarajliću, slava čini da se slavno prevodi, evo: Luna cum Claris Maris exstas undis/ aestuant pisce furiis amoris... Smatrajte predmet riješenim, druže Gudževiću: prevodite Helenku, iako se o nju slava neće ofrnjati! Kasnije ćemo je Raffaella i ja potalijaniti, te će ona činiti stalan dio Izetovih čitanja po Italiji, a publika će je primati oduševljeno. Za to, osim mjesečine na Marechiaro, dobru zaslugu ima ona kiša sunčevih zraka na kući gdje umro autor pjesme ‘O sole mio.

HELENKA VOTIPKOVA

Čitava Narodna ulica u Pragu okretala bi se

                                za Helenkom Votipkovom.

Imala je i za kim! I u Kunderinim pričama

                         takve ljepotice su prava rijetkost.

U njenom malom mansardnom stanu sa

                                                                 zidovima

ispisanim Nezvalovim stihovima uvijek sam

                                    bio dočekivan s radošću,

a mačak Svatopluh, po riječima same Helenke,

                  najviše je volio da zaspi u mom krilu.

Naravno, nikada nikakve Helenke Vopitkove

     nije bilo u mom životu, ni mačka Svatopluha.

To ja tek onako, radi budućih biografa.

U nekom drugom, ne mom, životu i sam bih rado

    u Pragu proučavao nepostojeći dio nečije biografije.

Pogotovo ako bi me u nekom potkrovlju zaista

                              čekala neka takva Helenka Votipkova!

Tekst je prenet sa portala Novosti.