Sinan Gudžević – Ikad, a nikad

27. December 2022.
Pametarima koji prigovaraju da je fudbal bio spor, savjetujem da prigovore iznose tamo gdje ih ja ne čujem. Fudbal koji je igrao Pelé, pa Jairzinho, pa Tostão da je bio spor? Ma nemojte. Brazil iz 1970. osvojio bi prvenstvo u Kataru lakše nego što je osvojio ono u Meksiku.
Portret_Pelé_in_Mariott_Amsterdam,_1981_-_20
Pele. Foto: Fotopersbureau De Boer/CC0/Wikimedia Commons

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Gotovo je i svjetsko prvenstvo bogatih. Finalna utakmica je trajala duže no ikoja dosadašnja i iz nje je Argentina postala prvak svijeta. Na penale. Jedva da se utakmica završila, a raznorazni pametari, sve stručnjak do stručnjaka, proglasili su utakmicu najboljom ikad. Tih se mudrijaša ovih dana nakotilo na kamare. Utakmica u kojoj je za blizu 150 minuta igre postignuto šest golova iz igre, od toga pola iz penala, ne može biti najbolja ikad. Ne može, ne samo zbog penala, nego i zato što je bilo boljih finalnih i polufinalnih. Javljam se za riječ da kažem da katarsko finale nije nikako najbolje ikad. Najbolje ikad ne može biti nikad.

Bolje je bilo i finale 1986. u Meksiku. Bilo je više golova iz igre, nije bilo penala, Argentina je postala prvak bez produžetaka, dobila je Njemačku sa 3:2. Bolje je bilo i finale 1982. u Španiji, kad je Italija pobijedila Njemačku sa 3:1. Ni tu nije bilo produžetaka, niti penala. (Onaj jedan za Italiju u prvom poluvremenu ne računamo, promašio ga je Cabrini). No tekma bez penala nije ono što tekmu čini boljom. Ali neku sa tri penala proglašavati najboljom ikad, to pokazuje sklonost piskaranju iz nepoznavanja.

Znam, takvima je kriterij neizvjesnost. Kao da je neizvjesnost u neriješenoj utakmici sa šest golova veća od one sa četiri gola. Nije veća, ne samo zato što se neizvjesnost ne može mjeriti, nego se igra za svjetskog prvaka, pa s motivom raste neizvjesnost.

Najbolje i najljepše finale do sada, a možda i za sva vremena, to jest ikad ili ikada, bilo je ono 21. juna 1970. godine. Igrali su ga Brazil i Italija u Ciudad de Méxiku, na stadionu Azteca, pred 107 hiljada gledalaca. To je bio najbolji fudbal, najljepša igra do sada, možda i za sva vremena, neka stručnjaci i nadristručnjaci pogledaju utakmicu, još nije posve izblijedila.

Pametarima koji prigovaraju da je onaj ondašnji fudbal bio spor, savjetujem da prigovore iznose tamo gdje ih ja ne čujem. Fudbal koji je igrao Pelé, pa Jairzinho, pa Tostão da je bio spor??? Fudbal koji su igrali Gerson i Clodoaldo, rima od Everaldo, taj fudbal da je bio spor? Ili onaj još prije njih, onaj koji je igrao GarrinchaEusébio bio spor? Di StéfanoBobek i Vukas bili spori, Galić i Skoblar?! Ma nemojte. Brazil iz 1970. osvojio bi prvenstvo u Kataru lakše nego što je osvojio ono u Meksiku. A ono u Meksiku je osvojio tako što je pobijedio u svim utakmicama, u svih šest, dao 19, a primio 7 golova.

A kakvi su bili ti golovi, može se i danas vidjeti, sve je sačuvano. U finalnoj utakmici sa Italijom Pelé je dao jedan od golova o kojima neće prestati da se priča nikad. Nikad nikad. Tostão je izveo aut sa lijeve strane, loptu je pred bočnu liniju šesnaesterca bacio tako da ona odskoči, a Rivellino ju je iz toga odskoka lijevom nogom poslao pred talijanski peterac. Ta je lopta po putanji i brzini bila blizu one koju igrači zovu svijeća. Pelé je skočio visoko, za glavu više od svoga čuvara Burgnicha. Burgnich je viši od Peléa, kad stane kraj njega na travi, ali je Pelé skočio za glavu više nego što je skočio Burgnich. To bi Peleu bilo dovoljno da Pelé nije skočio trećinu sekunde ranije nego što je trebalo. I Pelé nema izbora: stiže opasno dobra lopta, Rivellino je to, lopta koja se ne smije ne iskoristiti. I Pelé odluči da trećinu sekunde ostane duže gore gdje je krenuo trećinu sekunde ranije. I tako, zamahnuvši iz pojasa (ne iz vrata!) sačeka Rivellinovu opasnu loptu i tako je udari glavom da ona upadne u talijanski gol, a Burgnich ostane kratak i padne ukoso, kao što padne i golman Albertosi na liniji ispred svoje mreže. Takav jedan udarac je Peléu zaustavio engleski golman Banks četrnaest dana ranije u Guadalajari. Pelé nikad nije prestao da se divi toj paradi golmana koga su zvali Banks of England, a oni koji se dublje u nogomet razumiju, smatraju je golmanskim podvigom. Ta utakmica, igrana u drugom kolu grupne faze, može se danas vidjeti i na internetu, i može se vidjeti da igra nije sporija nego što su današnje igre. A na tom prvenstvu je odigrana polufinalna utakmica koja je ostala zabilježena kao utakmica stoljeća: igrana je 17. juna, na stadionu Azteca između Italije i Njemačke i završena je 4:3 za Italiju. Sedam golova, a nijedan iz penala, dva gola Gerd Müller, jedan Schnellinger, a za Italiju Boninsegna, Burgnich, Riva i Rivera. Ovo ne prepisujem, ovo pamtim, ovo se ne zaboravlja. Ta je utakmica bila takva da je u spomen na nju načinjena ploča uz stadion i na njoj zapisano da je to bio partido del siglo. E od te je utakmice bila samo jedna bila bolja, ona finalna, četiri dana kasnije, kojom je Brazil pobijedio tu takvu Italiju.

Nakon te utakmice, niko manji nego Gianni Rivera je rekao: “Da nije postojao fudbal, Pelé bi ga izmislio!” Giancristiano Desiderio, autor jedne lijepe knjige o smislu nogometa i ljudske sudbine naslovljene “Od Platona do Peléa” postavlja paralelu između ove dvojice, te polazeći od rečenice koju je napisao Alfred North Whitehead (a prema kojoj je sva povijest filozofije zapravo serija bilješki na marginama Platonove filozofije) ostavlja čitaocu da zaključi kako je i nogometna igra skup više ili manje uspješnih pokušaja da se dostigne Pelé.

Ili da se dostigne onaj Brazil iz 1970. godine. Ta ekipa je dobivala utakmice u posljednjoj trećini. U pravilu bi do tada bilo neriješeno, a onda bi se igra uzvisila i uzvišenost je vodila do pobjede. U finalnoj utakmici je ta faza počela čudesnim golom za 2:1, koji je dao Gerson lijevom nogom, sa 20 metara od gola. Lopta se zarila u lijevi ugao talijanskog gola. Treći gol je izradila osovina Gerson – Pelé – Jairzinho. Tri njihova poteza su zbunila Talijane, pa su u zbunjenosti vikali da je ofsajd. Četvrti gol Italiji je magistralni izraz Brazilove igre, i do danas je ostao najljepši primjer timske proizvodnje gola. U neposrednoj izradi je učestvovalo devet igrača: Everaldo – Tostão – Piazza – Clodoaldo – Gerson – Clodoaldo – Rivellino – Jairzinho – Pelé – Carlos Alberto. Za 29 sekundi koliko je čudesna akcija trajala, nijedan Talijan nije dodirnuo loptu, a Brazilci jesu, najpomniji brojači kažu 30 puta. Onaj koji je loptu na Peléovo dodavanje zario u talijansku mrežu, kapiten Carlos Alberto Torres kazao je o Peléu ovo: “Tajna njegova uspjeha je njegov dar improvizacije. On je sve izvodio nevjerovatnom brzinom. On je umio čitati igru, kao nijedan drugi igrač.”

Današnji pametari pričaju stalno kako nekadašnji igrači ne bi danas mogli igrati. Jer, kažu, nogomet je postao brži. Možda jest brži, ali je ta takva brzina ubila ili pojela dosta igre. I dosta igrača. Treneri evolutivci ukinuli su veličanstvene igrače koji su se zvali krila. Njih više nema, njihovu ulogu su preuzeli brzi poluprodukti koje današnji reporteri zovu s dva pridjeva: lijevi bočni i desni bočni. Tice bi ga znale zašto je lijevi bek postao lijevi bočni! To je, kao, stručnije. To listom upotrebljavaju reporteri koji nogomet ne samo ne razumiju nego i ne vole. Oni urlaju samo kad njihova reprezentacija da gol. Kad ga primi, muk. Ovi sa HRT ne samo da ne znaju kako se izgovaraju prezimena igrača, nego neće ni da nauče. Mjesec dana boraviti u Kataru, a ne pitati nijednog Argentinca kako se izgovara Tagliafico (sjecismokva) znak je ozbiljne neodgovornosti i arogancije. A plaća ide, a mjeseci česti. Posljedica toga je da djeca u mom dvorištu pri loptanju imitiraju te lumene s televizije i govore taljàfiko. Tako su ti dobro plaćeni glavonje ime igrača Fábregasa izgovarali pet godina Fabregàs, a pet Fabrégas (to im je, kao, španjolskije!). A momku prezime stoji na leđima, i akcenat na prezimenu: Fábregas! I završio je svoje igranje odlični Cesc Fábregas, a da nijedan hrvatski ni srpski reporter nije uložio nadljudski napor da otkrije kako mu glasi prezime. Ta je tradicija duga. Oni i Pelé naglašavaju kao tele. I to iz generacije u generaciju. Ali su jako prilježni kad Panathinaikos i Olympiakos treba naglasiti na posljednjem o. Eto, omakne im se. Kao što im se omaklo da finalnu utakmicu u Kataru 2022. proglašavaju najboljom ikad. Njima šaljem na čitanje četiri stiha Williama Butlera Yeatsa naslovljena “Devetnaesto stoljeće i poslije”. Devetnaesto stoljeće iz pjesme je dvadeseto, i to godina 1970, a grgoljenje kamenčića po igalu s kojeg se povlači val, to je njihova ‘najbolja ikad’ finalna utakmica 2022:

Though the great song return no more
Theres keen delight in what we have:
The rattle of pebbles on the shore
Under the receding wave.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Click