Sinan Gudžević – Gazinski glasnik

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i MirogojI, zvor: Novosti

Knjiga pjesama Šabana Šarenkapića “Gazinski glasnik” neće promijeniti ništa u današnjem svijetu. Neće promijeniti, jer knjige pjesama ne mijenjaju svijet, a svijet je danas nasađen tako da ta knjiga može ponajprije pjesniku naštetiti. Ako mu i ne našteti, koristiti mu neće ništa. Pjesme iz ove knjige mrtvih i žalosti mogle bi značiti i dodatnu muku po Šabanu, ako samo dođu do onih koji su zaduženi za uređivanje svijeta po pitanju onoga što se u svijetu smije obznaniti, a šta se ne smije.

Šarenkapić je napisao knjigu od 114 pjesama, i sve te pjesme su pune tuge zbog onoga što se evo skoro godinu i po dana događa u palestinskom gradu Gazi. Ondje vojska države Izrael vrši sablasne zločine nad Palestincima, razara im kuće, masovno ih ubija, one koji prežive izgladnjuje i ponižava. Nadmoćna većina žrtava su djeca i žene. Za sve to država Izrael ima skandaloznu podršku moćnih zemalja takozvanog zapadnog svijeta.

Ovo pišem u Münchenu, gdje se vidi jedan od primjera današnje njemačke političke licemjernosti i razularenosti. Sa pročelja zgrade Gradske kuće na Marienplatzu skoro godinu i po dana vise, okačene užom širinom o vodoravne jarbole, zastave Izraela i Ukrajine, a između njih je jedna na kojoj na njemačkom (dolje) i na engleskom (gore) stoji “Gradonačelnici za mir”.

Mayors for Peace je danas organizacija koju je prije više od 40 godina osnovao gradonačelnik Hirošime i koja ima za cilj sprečavanje širenja nuklearnog naoružanja u svijetu. Kako se zastava te organizacije našla između rečenih dviju, ne može se objasniti ako se ne uračuna bezobzirna manipulacija. Da neko biće obdareno razumom, padne, na primjer s Marsa na Marienplatz, pomislilo bi pred tim zastavama da su u međusobnom ratu Ukrajina i Izrael, a da ih nekakvi gradonačelnici (a njih je preko osam hiljada), valjda razdvajaju i mole ih da se ne ubijaju već da učine kako bi svijetom zavladao mir.

Ni traga od ikakva znaka palestinskih stradanja. Oni koji su se pobunili protiv njemačke apsolutne podrške izraelskom razaranju Gaze i masovnim zločinima te ih nazvali genocidom, iskusili su razne mjere i kazne: ukidanje stipendija, zabranu objavljivanja tekstova, i tako dalje i sve to. I u pravilu se takvima spočita antisemitizam. Nastradao je i direktor Jevrejskog muzeja u Berlinu, inače ugledan judaista, pisac, muzičar i glumac Moni Ovadija, direktor teatra u Ferrari, inače Jevrej, žigosan je kao antisemita, pa što ne bi bio antisemitom označen i neki tamo Šaban, sunitski musliman iz tamo nekog Sandžaka.

Šabana Šarenkapića takva etiketa će prije zadesiti nego mimoići. On pjeva o stravi koju stanovnici Gaze doživljavaju, trpe i u beznadežnom ponižavanju provode svoj život. Ima da ga zadesi osuda čak i za ono što kaže u pjesmi “Ruke ljudi ljubavi”:

O Bože dragi, kako lakomislen

U mome životu bijah:

Kako velika je sama po sebi

Stvar, mišljah, biti

Pjesmar

Izabranik nježnosti kojega će

U potaju izdržavati

Nadahnuća:

Svete Muze –

A ne grube ruke

Ljudi ljubavi koja uzdiže

I, u Gazi

Kroz šutanje svijeta –

Sve porekne uime sebe same

Neće Šarenkapiću pri tome pomoći ni što je prije više od dvadeset godina napisao pjesmu “Cipele vrište”:

Kada vidje cipele bez vlasnika
Patike koje se ne kreću
Koje nema ko da nosi

Izludjeli
Američki general
Pred barake Aušvica dovede

Hiljadu iz Vajmara stanovnika

Da vide na hiljade hiljada
Rašniranih s mrtvih
Cipela i patika

Oni okreću glave i govore:
Mi nijesmo znali
Mi nijesmo znali

A cipele vrište: znali ste znali

Zabuna kojom je Šaban američkog generala Pattona iz Buchenwalda “doveo” čak u Auschwitz, a ovaj onamo poveo hiljadu Nijemaca da čuju obuću mrtvih kako optužuje žive, mogla se riješiti pisanjem imena Aušvic malim slovom (jer ima aušvica i aušvica), no pjesnik to nije učinio. Zato što je svijet u vrijeme oslobođenja Buchenwalda nadomak Weimara bio jedan veliki aušvic. To kazuje više verzija pjesme, objavljivane na društvenoj (i izdavačkoj) kooperativi Facebook prije više godina. Pojas Gaze je ispostava Auschwitza.

Knjigu pjesama “Gazinski glasnik” objavila je izdavačka kooperativa, neobična za ovo vrijeme i za prostor jezika kojim je napisana. U toj je kooperativi šest izdavača, po dva iz Srbije i Bosne, po jedan iz Hrvatske i Slovenije. Neobičnost je i u tome što je knjiga štampana u samo 250 primjeraka, a u okviru projekta “Pisanjem uzvrati”. Na drugoj stranici knjige, ispod izdavačkog impresuma stoji uokviren natpis: PRIHOD OD PLASMANA OVE KNJIGE NAMENJEN JE DECI PALESTINE.

Na sljedećoj stranici je moto cijele knjige, koji je možda najbolji komentar natpisa o prihodu od plasmana knjige: Da ne plačem, umro bih. Pjesme koje slijede napisao je pjesnik koji nikada nije bio u Gazi, nije ni u Palestini bio, ni u Izraelu. Pisao ih je gledajući televizijske izvještaje o zločinima. Pridjev gazinski njegov je izum, nastao iz njegove turobne i očajničke igre sa imenom groblja Gazilar u Novom Pazaru, gradu u kojem živi i piše.

Pjesme ove knjige mrtvih iz Gaze pjesnikovi su razgovori sa ljudima iz njegove najbliže okoline pazarske. Takav jedan je Hamo, mudri i rezignirani komentator današnjeg svijeta. Pjesme su i sjećanja na minule susrete, na onaj sa palestinskim pjesnikom Mahmudom Darvišom, koji je, na pitanje da li je on Mahmud Darviš, znao često odgovoriti: “Ponekad!” U svome pjesmarenju pjesnik Šarenkapić divani sa smrću. U tom divanjenju jezik mu postaje onostran i onamostran, kao u pjesmi “Zaljuđivanje smrću”:

Noćima slušam glasove

Otud gdje su bolnice

Grobnice

Gdje oblaci su gaze –

Gdje mrtvi

Svetu prizivaju zemlju

Uče: u te

Barem legnut, zaljudit se

Za ono što se zbiva u Gazi svijet ne može kazati da nije znao. Znao je, znao, tehnološki napredak je učinio da se višedecenijska izraelska diskriminacija i otimanje zemlje, pa odnedavno oboje uznapredovalo u genocid može pratiti skoro u direktnim prenosima i slikom i tonom. Ta sramota, kojoj su razulareni političari moćnih zemalja bespogovorni pomagači, teret je tek osjetljivim usamljenim ljudima, koji se čak moraju i pravdati što o tome pišu. Kao što je pjesnik i pripovjedač, i izdavač nekadašnji Šarenkapić u pjesmi “Osjećam stid”:

Sve češće pomišljam kako je

Pjesmarenje mi danas –

Puko lešinarenje

Bez obzira šta kazuju

Knjige o lijepoj umjetnosti –

Osjećam grižu savjesti

I trpim stid

Zbog svake

Iz komfora dokolice

Kazane riječi o tuđoj nesreći

I ako to činih da bih na sebe

Nagrnuo milost:

Dabogda mi

Ovo moje pisanje zadnje bilo.

Pjesme ove knjige vuku misao na dvojicu Nijemaca. Na Bertolta Brechta, koji je 1939. godine napisao: U mračnim vremenima/ Hoće li se i pjevati?/ Hoće se i pjevati./ O mračnim vremenima.

Drugi je Theodor Adorno, koji je 13 godina poslije Brechta napisao kako je pisanje pjesama nakon Auschwitza barbarski čin. Ove su riječi odjekivale po Njemačkoj i po svijetu, pa ih je boginja jeke vraćala Adornu, koji se više puta za njih opravdavao, više puta ih je revidirao, valjda je shvatio koliko je okrupnio, a baš i nije bio neki pjesnik, pa je objašnjavao i objašnjavao te je ponekom izgledao kao svjedok bez odgovora pred onima koji su mu spočitavali kako u njegovoj tvrdnji stoji stav da je poezija neka vesela umjetnost, pa, da kažemo po Brechtu, u tamnim vremenima nema za nju mjesta.

Ni Brecht se nije razmetao svojim katrenom u slobodnom stihu, osim u prvom izdanju nije ga više objavio. Adorno je opomenu mogao imati od Prima Levija, Jevrejina iz Italije, koji je preživio stravu Auschwitza i o tome napisao knjigu kakvoj je teško naći slične: “Zar je to čovjek”. To je učinio prije nego što je Adorno napisao opomenu da se ne može pisati poezija poslije Auschwitza. Može se, može pisati, strašna knjiga Prima Levija za uvod ima čak jednu pjesmu, evo ovu:

Vi koji živite sigurni

u svojim toplim kućama,

vi koji uveče nalazite

toplu hranu i prijateljska lica:

Razmislite je li ovo čovjek

koji radi u blatu

koji ne poznaje mir,

koji se bori za pola hljeba,

koji umire za ‘da’ ili ‘ne’.

       Razmislite je li ovo žena,

       bez kose i bez imena

       bez više snage da se sjeća

       praznih očiju i hladne utrobe

       kao žaba zimi.

Imajte na umu da se ovo desilo:

naređujem vam ove riječi.

Urežite ih u svoje srce

bilo kod kuće, bilo na ulici,

ležali, ustajali.

Ponovite ih svojoj djeci.

       Ili neka vam se kuća sruši,

      Bolest neka vas spriječiti,

     vaša djeca neka okrenu lice od vas.

Pjesma o mračnom vremenu, u danteovskom tonu napisana je januara 1946. Levi u knjizi na više mjesta apostrofira čitaoca, a počinje s ovom pjesmom, naslovljenom religijski, hebrejskom fundamentalnom riječju Shemà (slušaj): “Slušaj, Izraele, naš gospodar Bog je jedan.”

O mračnim vremenima je i knjiga “Gazinski glasnik”, sa gazinskom djecom koja kupaju mrtvu djecu u gasalhani po imenu Gaza ili Pojas Gaze.

Tekst je prenet sa portala Novosti.