Sinan Gudžević – Džive i inflacija

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

U proljeće 1994. došao sam u rodno selo poslije dvije godine nedolaženja. Ono je tad bilo u novoj državi s imenom Savezna Republika Jugoslavija. U toj je državi tadašnji novi guverner Narodne banke Avramović uveo novi dinar i uveo da se on mijenja za jednu njemačku marku. Taj Avramović je došao da učini kraj inflaciji, i učinio je kraj inflaciji. Pitao sam svoga oca kako je bilo živjeti s inflacijom, i on mi je rekao ovako: “Jesi li u ovome našem selu ikad našao ikakvu paru, onu nekadašnju bijelu petodinarku ili žutu banku? Nijesi, kažeš. E nijesam ni ja nikad našao, ni na putu kad je prašina ni kad je blato, ni u livadi ni na njivi, nikad. I tako je to kod mene trajalo sedamdeset i devet godina. A onda sam u osamdesetu godinu počeo da nalazim pare po našem selu. I to pare papirne. Nalazio sam sto hiljada, pa sam našo i milion. I nijesam samo ja nalazio, no su i drugi nalazili. A to što smo nalazili nije vredelo ama ništa. Pričaju da je Iso-hodža ispred svoje kafane jedanput našao hrpu para do članaka od nogu. Čuo sam da je Brole poštar kod hodže platio pivo punom torbom para. Kad neko hoće da proda tele, onda za tri sahata hoda odavde do pijaca u Dugu Poljanu cijena teletu padne taman za polovinu. Iz Radaljice je neko u Dugu Polajnu poveo kravu da je proda, pa kad je od podne do popodne čuo kako mu svaki novi mušterija nudi manje, vratio se kući i on i krava s njime. Pričalo se da je, kad ga je neko pitao što nije prodao kravu, odgovorio kako i krava ima svoju čast. Neko se setio nekog nemačkog vojnika koji je za vrijeme rata bio baš u Dugu Poljanu, pa je taj Nemac pričao nekome kako su, prije no što je Hitler uzeo vlast u Nemačku, pare svaki dan bivale sve više za ništa, te se došlo da se za jedno jaje moralo platiti hiljadu i po maraka. Pa dalje, znaš Ramiza Mušića: on je otišao u penziju one godine kad je Ante Marković sredio dinar po marki. Ramizova penzija je bila preko hiljadu maraka. I svaki mesec je bilo tako, dok nije pomahnitalo. A kad je pomahnitalo, svaki dan je bilo sve gore, pa je jedan dan Brole poštar donio Ramizu penziju, a ona je bila tolika da je za nju mogao kupiti deset kutija cigara. Ramiz je rekao Brolu, Brole nemoj da mi penziju daješ, potroši je ti. Eto, bivalo je tako. No je nas spasilo što smo bili ovde, u ovo naše selo: imali smo svoje brašno, svoj sir, svoju vodu, od države smo kupovali malo šećera i malo soli, za to nije trebalo nekih para, iako je kilo šećera koštalo ponekad ne znam koliko miliona dinara.”

Ovo sam jednom prilikom u Trstu pričao Dživetu Mitroviću. Džive je o inflaciji znao sve, i to sve je umio objasniti svakome kome su oči navrh glave, a uši sa strane. Zvao ju je globalna rednja. Rekao mi je da je ta inflacija u SRJ bila najveća evropska inflacija poslije Drugog svjetskog rata, ali da je Milošević toliko bio zaludio narod da je taj narod na početku povjerovao kako mu je inflacija dobra i kako mu ništa neće nauditi. Još mi je Džive rekao da je Milošević kod Srba dogradio kompleks više vrijednosti, i da će se štete od toga tek vidjeti. A napisao je Džive da se takvo što ne može nigdje više ponoviti, jer “čak i u najnerazvijenijim delovima sveta nema više vlasti, koja je u stanju da na tako beskrupulozan način pljačka sopstveni narod.”

O inflaciji je Džive pisao mnogo i redovno, ostavio je dragocjene tekstove o tome. Tada mi je poklonio svoju knjigu “Postmoderna vremena”, izdavač NIP BIF Press doo, Beograd 2009. Naslov bi prevario mnogo koga, a naročito filistarske zagovornike “čistih” rodova i vrsta. Unutra, među koricama vezanim spiralom, na 47. stranici je tekst “Bauk inflacije”. Tu sam o inflaciji našao toliko, da bih rado to prenio svome ocu. To je tako napisano da ga razumije i dijete i pastir i domaćica. Ali to ocu ne mogu prenijeti, jer je napustio ovaj svijet tri godine prije nego je Dživetov tekst objavljen. A rado bih mu kazao da je ona inflacija 1993. godine bila najveća na svijetu. To je Džive Mitrović pouzdano utvrdio, i u njegove se tvrdnje ne sumnja, kao što nije pametno sumnjati u to da se dijagonala kvadrata ne može izmjeriti stranicom kvadrata. Džive je utvrdio da je mjesečna stopa inflacije u Miloševićevu režimu, januara 1994. dostigla 313,563.558 procenata! Devet cifara razdijeljenih zarezom i tačkom. Od tih trista trinaest i po miliona procenata, moje roditelje i rođake je spasilo selo Grab. Druga sela su spasila druge ljude. Ljudi u gradovima imaju i danas teške posljedice od Miloševićeve inflacije. Jer su ljudi u gradovima nepovratno upućeni na novac i na kupovinu. Ta skoro dvogodišnja inflacija je od mnogih koji bi bili opterećeni kompleksom više vrijednosti proizvela inflacijski varijetet čovjeka kao vrste, one vrste koja je na početku svoje “modernosti” bila kartezijanska, i koja je još krajem 15. stoljeća na svojim univerzitetima nastojala da razlikuje svoju via moderna od dotadašnje via antiqua.

Džive mi je te večeri u Trstu pokazao novčanicu koju su mnogi u Srbiji i Crnoj Gori imali među prstima: 500 milijardi dinara, sa slikom Mihajla Pupina. To je najveća novčanica koja je ikad igdje puštena u opticaj. Petica, a za njom jedanaest nula. Sjetio sam se jednog aforističara Brazilca, zvao se Mauro, često je sjedio u kafani Einhorn u Düsseldorfu, i pisao, na njemačkom. Upamtio sam njegov aforizam: Nule čine milione (Die Nullen machen Millionen). Nule u aforizmu su, razumije se, ljudi. Da je živ, Mauro bi danas milione u svom aforizmu možda zamijenio milijardama. Jer su nekadašnji milioni devalvirali u milijarde.

Inflacija je rodila još opasnije čedo od nje same, a ime joj se rimuje s njenim: stagflaciju. To je inflacija udružena sa stagnacijom. Nju na nekoliko mjesta spominje Mitrović u “Postmodernim vremenima”. Mitrovićev jedinstveni ekonomsko-politički work in progress dao je potom knjigu “Dnevnik globalne krize” (izdavači Peščanik i Fabrika knjiga, Beograd 2016). Ta je knjiga Dživetov opus magnum. U njoj se nalazi sve što treba znati o današnjoj neoliberalnoj razularenosti i bezobzirnosti u bogaćenju. Knjiga je dragulj kritike kapitalizma i tlačenja svega što nije bogati sloj. Na 30. stranici spominje se Michael Ledeen, perjanica američkog neokonzervativizma i neoliberalizma, poznat i kao Machiavelli XXI stojeća, koji se na planu izraza čini paranoik, ali je na planu sadržaja nezajažljivi zagovornik bezobzirnog kapitalizma. Džive navodi programatske riječi toga bezobzirnika: “Kreativno uništavanje je naše drugo ime. Kako unutar našeg društva tako i po celom svetu. Svakoga dana uništavamo stara pravila ekonomije, finansija, nauke, literature, umetnosti, filma, politike i zakonodavstva. […] moramo ih uništiti da bismo stvorili nova i tako ispunili našu istorijsku misiju.”

Takva vremena došla. U njima se čini uzaludno napisan čudesno precizni traktat “O obezvređivanju novca” (De mutatione monetarum) Nikolaja iz Oresma, koji u davnom 14. stoljeću proglašava nepravednim onaj dobitak koji država ostvaruje putem obezvređivanja novca. Zaludnim se čini i mnogo drugih spisa i rasprava, među njima i knjiga na temu novca u opticaju, La monnaie vivante, autora po imenu Pierre Klossowski. Zaludnima se čine i riječi koje o toj knjizi kazao Michel Foucault: “Sad, nakon što sam je više puta pročitao, znam da je to najveća knjiga naše epohe. Ima se utisak da je sve što je na ovaj ili onaj način bilo važno – Blanchot, Bataille, S onu stranu dobra i zla – potajno do nje dovelo. No sad je to iskazano u ovoj knjizi i to tako superiorno da sve ono dotadašnje pred ovim uzmiče i katkad ne vrijedi ništa.”

To pa to, i sve to. Džive Mitrović nije doživio da vidi ono što danas može gledati kome se bude gledalo: pogreb Silvija Berlusconija, jednog od najprestižnijih predstavnika bogataške razularenosti i političke bezobzirnosti. Žao mi je što ćemo zauvijek ostati uskraćeni za Dživetovu kolumnu o pogrebnoj ceremoniji u milanskoj katedrali. Pokojnik je za života bio redovan lik Dživetovih tekstova i u njima ima status kakav mu može dati samo častan čovjek koji svijet kojim se bavi dovodi do izraza tako da je u tome uzor.

Tekst je prenet sa portala Novosti.