Sinan Gudžević – Daniel Nečas Hraste

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Ovoga prvog novembra navršile su se četiri godine otkad je ovaj svijet napustio Daniel Nečas Hraste. Svi koji su ga znali reći će da je bio čovjek nenavadan do jedinstvenosti. Četiri godine smo bez Daniela i Daniel nam nedostaje. Viđao sam ga samo u Starom Gradu na Hvaru, samo ljeti. Viđao sam ga desetak godina uzastopno, u ljeto 2016. nisam ga vidio. Danas znam da je tada već bio obolio od raka te nije mogao doći. Godinu dana ranije tragično je preminuo njegov sin, pa se sve složilo kao u grčkoj tragediji.

Upoznali smo se na gredi ispred restorančića Antika. Restorančić ima dva dijela, svaki na po dva sprata, dijelovi su razdvojeni uskom kalom, a ispred njih su, na dva metra daljine, jedna preko puta druge, tih godina bile dvije četvrtaste grede, da na njima sjede gosti. Izet Sarajlić je te grede zvao brvnima, a mi ostali balvanima, i sebe smo katkad zvali balvan revolucionarima. Jedne večeri se nas nekoliko s toga balvana zagledalo u novolatinski natpis na vanjskom zidu birtije iznad naših glava. Jedan bradati čovjek koji je stajao uz mene rekao je kako su i natpis i birtija na pogrešnom mjestu, da bi barem jedno od to dvoje trebalo paganizirati. Smijali smo se, a Aldo Čavić, mjesni ministar za kulturu, upitao me je šapatom, poznajem li čovjeka koji je to rekao. Kad je čuo da ne poznajem, šapnuo mi je: Daniel Nečas Hraste.

Nečas Hraste, viknuo sam, a on je spremno rekao, e taj sam, pripravan da sve što budem kazao na ovom balvanu može biti upotrijebljeno protiv mene! Odmah smo prešli na ti. Prvo sam mu rekao da sam čitao njegov prevod knjige o snovima Artemidora iz Daldide, i još mu spomenuo da sam se raspitivao kod Dubravka Škiljana o njemu. I kako mi je Dubravko kazao da je Nečas Hraste jedan osebujan profesor klasičnih jezika, da je neobičan do opuštenosti koja se graniči sa raspuštenošću. Sve je to Škiljan kazao pravo, ali je Škiljan bio preblag: ja sam raspušten do razularenosti, a grčevito opušten do upuštenosti, dopunio je.

Onda smo popričali malo o neobičnoj Artemidorovoj velikoj knjizi o snovima a malo o tome kako bi kod nas trebalo zvati mjesto odakle je: Daldis, kako je Nečas Hraste napisao, ili Daldida, kako sam predložio. On nikakve sujete nije imao na moju primjedbu. Kazao je da ga prenošenje antičkih imena kod nas jako zaokuplja, kako ono nije dosljedno riješeno, kako stvar kvare sujetni prevodioci, te se do potpunog rješenja neće doći još dugo, kako će prije toga odumrijeti i hrvatski jezik i srpski i srpskohrvatski i bosanski i crnogorski.

Držao je kriglu piva u ruci, na sebi je imao neku iznošenu majicu, a na nogama nije imao ništa. Profesore Nečas Hraste, otkuda dolazi vaša bosonogost? Prvo, rekao je, nećemo dati da moja bosonogost sad učini da opet pređemo na vi, a drugo, moja bosonogost dolazi od neba, i žao mi je što je nepotpuna, a nepotpunost joj isto dolazi od neba: jer zima dolazi s neba i od neba i ja zimi moram nositi obuću. (Pao mi je na um onaj dječak iz đačke lektire, s imenom Bosonogi, iz priče “Bosonogi i nebo” nekadašnjeg Brane Crnčevića: taj Bosonogi je pričao da je polio more s pedeset kanti benzina i ono je izgorilo, te je sad na njegovu mjestu rupa. I pričao je Bosonogi kako je poljubio nebo tako što je poljubio vrh štapa pa njime s nekog brda dodirnuo nebo.)

Otada sam Daniela viđao svakog ljeta. U pravilu je bio s prijateljima iz Starog Grada, sa bratom i sestrom Vinkom Srhojem i Ljubicom Srhoj Čerina, sa Sofijom i Aldom Čavićem. Često bi znao biti i sa svojim studentima koji bi iz Zadra dolazili na Hvar. Saznao sam da su mu oba roditelja Česi, da je rođen u Přerovu i živio ondje do svoje devete godine. Majka Jarmila se razvela sa Danielovim ocem Otakarom i udala za Hvaranina Antuna Hrastu, koji je jedno vrijeme boravio u Brnu. U Zagrebu je Daniel završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, te klasičnu filologiju na filozofskom fakultetu. Prezimenu svoga oca pridružio je i očuhovo. Radio je kao nastavnik latinskog i grčkog u klasičnoj gimnaziji, a od 1987. je bio asistent na odjelu za klasičnu filologiju Sveučilišta u Zadru. Ondje je radio kao viši predavač sve do smrti. Ostala je priča kako nije htio predati doktorsku disertaciju, jer nije bio njome zadovoljan. Tako je ostao bez profesorskog zvanja. Jednog se ljeta pročulo i potvrdilo da mu je majka Jarmila poklonila velik novac, i da je on od toga novca kupio kuću u Starom Gradu. Pio je piva jednako kao i prije, ništa se kod njega nije promijenilo. Jedne večeri nakon jedne od dviju ljetnih procesija starigradskih, vidio sam ga u bistrou Kod Damira kako sjedi, a kraj nogu mu neka vreća. Pitao sam ga u šali, stalno smo se šalili, da li je bio na procesiji, a on mi je s nokta odgovorio: “A morao sam biti, procesija se večeras priređivala u moju čast. I dogodine će!” Neko za stolom mi je kazao da je toga dana bio Danielov rođendan, 15. avgusta. Ljubica Srhoj Čerina, kojoj dugujem zahvalnost za potvrdu mnogo stvari iz Danielova života, rekla mi je da je Daniel zaista pratio uskršnje duge procesije i da je za to vrijeme između hvarskih mjesta hodao s vrećom za spavanje. I inače je najradije spavao u toj vreći, radije na terasi nego u kući.

Bio je planinar, član planinarskog društva. Nije bio od onih koji se zapale za hodanje planinama pa odustanu, bio je opsesivno vezan za Velebit, dvije je godine bio i predsjednik Planinarskog društva Paklenica. I u tome je bio nenavadan: znao je planinariti imajući na nogama klompe!

Uz njegovo nenavadno odijevanje i obuvanje poneko bi se upitao kako je stigao da uz nastavu još i prevodi. Jer je za ono što zovemo druženje imao sve vrijeme ovoga svijeta, u društvu je bio najopušteniji, bio je radost koja hoda bosih nogu. Osim Artemidorovog sanovnika, preveo je tri debele knjige Kikeronove i jednu još deblju od svake tri, biografije rimskih careva i uzurpatora drugog i trećeg stoljeća naše ere: “Historia Augusta”. Moglo bi se reći da je kao prevodilac načinio najbolje stvari. Sve što je preveo, preveo je po prvi put kod nas, te je njegov prevodilački doprinos najveći. A svoju neobičnost je Nečas Hraste potvrdio i svojom knjigom “Starolatinski natpisi”, koja je zanimljiva mješavina povijesti jezika, epigrafike, i historijske gramatike. Ta je knjiga objavljena kao udžbenik godinu dana nakon autorove smrti, u 300 primjeraka, izdavač joj je Sveučilište u Zadru. Neka u ovom sjećanju na njenog autora bude naveden jedan natpis nađen kod Siska, a objavljen u Corpus Incriptionum Latinarum pod brojem III 3980:

D M | POSITVS EST HIC LEBVRNA | MAGISTER MIMARIORVM, | QVI VICXIT ANNOS PLVS MINVS CENTVM. | ALIQVOTIES MORTVVS | SVM, SET SIC NVNQVAM. | OPTO VOS AD SVPEROS BENE | VALERAE

(Ovdje počiva Leburna, vođa lakrdijaša, koji je poživio skoro sto godina. Više puta sam umro, ali ovako nikad. Želim da ste dobro vi gore.)

Usred jedne ozbiljne gramatičke knjige, usred udžbenika, na stranici 109, Daniel Nečas Hraste, kao na kakvom usmenom predavanju, čak i kao za kafanskim stolom, uz ovaj epitaf ne zaboravlja da empatično spomene svoga kolegu: “Epitaf je postavljen vođi lakrdijaša (magister mimariorum), što moj dragi kolega Neven Jovanović ingeniozno prevodi kao ‘režiser'”. Kakav je bio po kafanama, po poljima i po planinskim padinama, takav je Daniel Nečas Hraste bio i u knjigama: i raspušten i opušten, a uvijek upušten.

Tekst je prenet sa portala Novosti.