Sinan Gudžević – Božidar Jakšić

Piše: Sinan Gudžević (Maksimir i Mirogoj)

Božidara Jakšića sam upoznao 2. juna 1994. u dvorani beogradskog hotela Metropol. Rukovali smo se prije početka naučnog skupa o interkulturalnosti, kojem je on bio organizator. On je skup i otvorio. U uvodnom izlaganju spomenuo je da su godinu dana ranije preminula dvojica ljudi koji su u njegovu životu imali veliku ulogu: Gajo Petrović i Rudi Supek. Rekao je kako bi, da je poživio, taj skup koji sad on otvara, bio otvorio sociolog i njegov učitelj Rudi Supek. To izrekavši, zaplakao se.

Trenutak je za sve prisutne bio jako dirljiv, a meni je bio još i neobičan: čovjek u zrelim godinama, sociolog, istraživač društvenih pojava, da zaplače na spomen imena dvojice ljudi preminulih prije više nego godinu dana. Od dvojice preminulih, upoznao sam Gaja Petrovića, posljednjih mjeseci njegova života. A Božidara Jakšića sam, do tada, znao po čuvenju. Čuo sam da je radio u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Beogradskog univerziteta, da je  došao iz Sarajeva, gdje je izgubio mjesto na Filozofskom fakultetu zato što je objavio neki tekst u časopisu Praxis, pa je zbog toga teksta bio uhapšen, pa optužen, pa i osuđen uslovno na dvije godine zatvora, pa je onda prešao u Beograd. Druge pojedinosti nisam znao, a ni taj tekst tada nisam bio pročitao. U vrijeme dok sam živio u Beogradu naučio sam i da su zaposleni u institutima u pravilu tamo zato što nisu bili partijski podobni da rade u nastavi na fakultetu. Da, znao sam i da je Božidar Jakšić bio u upravnom odboru Korčulanske ljetne škole i odmah su mi njegove uspomene na Korčulu i Praxis jurnule u glavu kao razlozi za onaj plač.

Učesnik na tom skupu je bio i Alija Hodžić, sociolog, koga sam znao iz Zagreba. On mi je, negdje s večeri toga prvog dana skupa kazao kako je otac Božidara Jakšića bio među prvim žrtvama ustaške NDH u istočnoj Bosni. A mene je sociolog Jakšić na skup pozvao, kako da kažem, više po čuvenju nego po viđenju. Bio sam se preko novina odrekao prevoda “Govora o dostojanstvu čovekovu” autora po imenu Pico della Mirandola, koji sam radio na poziv urednika Jagoša Đuretića. Ovaj je, bez moga znanja, u knjigu stavio predgovor nekadašnjeg filozofa Ljubomira Tadića, što je za mene bilo neprihvatljivo, jer se Tadić tada od filozofa koji se zalagao za odumiranje države bio prometnuo, blago rečeno, u zagovornika i nalogodavca stvaranja srpske države s novim granicama koje bi bile postavljene i daleko izvan Srbije. Božidar Jakšić je za moje odricanje od knjige saznao iz novina, i u jednoj emisiji drugog programa Radio Beograda stao na moju stranu. Tu emisiju je pripremila Slavica Miletić, a u njoj je moj postupak branila i Drinka Gojković. Ja nisam u emisiji učestvovao, nisam ni znao da je priređena. Tada su telefonske linije između Hrvatske i Srbije bile isključene, granice zatvorene, a učesnici skupa iz Hrvatske u Srbiju su doputovali preko Mađarske.

Po povratku iz Beograda krenuo sam da čitam Božidara Jakšića. Sve što sam čitao i čuo govorilo je o rijetko časnom čovjeku u zlom vremenu. Narednih godina će historičar ideja Jakšić prirediti još četiri skupa na temu interkulturalnosti, jezika mira, granica, tolerancije, te objaviti više knjiga o čudima koja su nas snašla: “Smutna vremena”, “Mitarenje čudovišta” i dirljivo empatičnu knjigu o Romima u Srbiji, za koje se vezao još u djetinjstvu kao izbjeglica i logorski zatočenik.

U godinama koje su došle, više puta sam se sreo sa Božidarom Jakšićem. Jedanput sam s njime i Nebojšom Popovim otišao na Mirogoj, na grob Gaju Petroviću. I ondje se zaplakao. I kad bi god spomenuo Rudija Supeka, iz očiju bi mu potekle suze. Meni su Jakšićeve suze svaki put prizvale Kalimahov epigram za umrlog prijatelja Heraklejta iz Halikarnasa:

Neko, Heraklejte, kaza o sudbini tvojoj, a žalna
    Krenu niz obraz mi kap. Sjetih se koliko put
Mi smo i Sunce uz priču na počinak slali. A sad si,
    Halikarnašanče moj, pepeo studen i prah.
Ali su žive ti pjesme, slavujanke tvoje, na koje
    Nikada ne spušta dlan svemoćni izješa Had.

 Tek nedavno, nema tome ni mjesec dana, usudio sam se da upitam Božidara Jakšića o pojedinostima njegova hapšenja, zatvaranja, suđenja. On mi je odmah poslao obimnu dokumentaciju o tome svemu, koju je načinio Jovica Trkulja. Ona ima 87 stranica i objavljena je u časopisu Hereticus, 4/2009. Iz nje, a posebno iz Jakšićeve impresivno akribične knjige od 500 stranica “Praxis–mišljenje kao diverzija” (2012.) pojmio sam, skoro pola stoljeća kasnije, sve što nisam znao o Korčulanskoj školi i o časopisu Praxis. Usto mi je poslao i svoj tekst pod naslovom “Sudanija”. Iz tih sam štiva saznao mnoge pojedinosti o sudbini sarajevskog univerzitetskog nastavnika Božidara Jakšića.

On je, zbog članka “Jugoslovensko društvo između revolucije i stabilizacije”, objavljenog u časopisu Praxis,(3-4, 1971) uhapšen u svom kabinetu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u pauzi između dva predavanja, 28. novembra 1972, te je u ćeliji istražnog zatvora proveo 101 dan. Na suđenju, održanom od 5. do 8. marta 1973. proglašen je krivim po tri predmeta, te osuđen na dvije godine zatvora, uslovno a na četiri godine roka. Zabranjeno mu je, i to bezuslovno, svako javno djelovanje i objavljivanje u trajanju od četiri godine. Nisu mnogo pomogli ni odlični advokati Srđa Popović i Zdravko Radović, jer je odluka o presudi bila donesena izvan suda.

Između mnogih pojedinosti o boravku u ćeliji, nezaboravna je Jakšićeva bilješka o zatvorskom čuvaru Sulji, koji Jakšića izvodi u petnaestominutne šetnje, te mu jednom ispriča i jednu svoju priču. Suljo se svom načelniku, nekom Mikanu Garači, obratio s pitanjem kad će on, Suljo, oženjen i otac dvoje djece, dobiti stan. Načelnik mu je odbrusio kako, dok je on načelnik, Suljo stana vidjeti neće. Nakon nekog vremena načelnik Garača je, zbog pronevjere novca, kojom je oštetio i državu i doušnike, dopao zatvora, i to baš tamo gdje je Suljo zatvoru čuvar. Suljo, zadovoljan i sretan što u šetnju izvodi načelnika-lopova, kazuje zatvoreniku Jakšiću: “Znaš šta čovječe, meni srce lupa, hoće da iskoči iz grudi od radosti. Ma, jebo stan, bio sam sretniji nego da sam ga dobio.”

No ima i jedna zgoda koja je, za mene i moju uspomenu na suze Božidara Jakšića na spomen imena Gaja Petrovića i Rudija Supeka, možda ključna. Ova dvojica su se srela u Sarajevu na željezničkoj stanici u rano jutro 5. marta 1973. godine. Iznenađeni što ondje nailaze jedan na drugoga, upitali su jedan drugoga, kojim poslom su u Sarajevu. I jedan i drugi su kazali da su došli na suđenje Boži Jakšiću. To će Božo Jakšić saznati kasnije. A na samom suđenju, budući da je optuženik prema prisutnima u sudnici bio okrenut leđima, nije mogao vidjeti one koji prate proces. Ali je u jednom času iza svojih leđa čuo kako kašljuca Gajo Petrović. O tom trenutku, u spomenutoj knjizi o časopisu Praxis, zapisao je: “Shvatio sam da ću biti slobodan i da moram živjeti kao slobodno ljudsko biće, bez obzira na to kako me osudili. Tako sam bolje razumio Gaju Petrovića: ‘Moć mišljenja ne treba precjenjivati. Nijedno mišljenje nije tako moćno da bi moglo stvoriti novi svijet samo svojom silom. Ali mišljenje ne treba potcjenjivati. Doista, bolji svijet ne može se stvoriti bez misleće obrade ideje slobode, stvaralaštva i pravde’. Velika većina praksisovaca je živjela i borila se za taj bolji svijet slobode, stvaralaštva i pravde. Posebno ću, ipak, pomenuti samo dvojicu – Gaju Petrovića i Rudija Supeka. Bili su i ostali svetionici slobodne kritičke misli ne samo u teškim vremenima u kojima su živeli, nego i u još težim koja su im sledila. Rudiju Supeku koji me je više decenija darivao svojim prijateljstvom dugujem jako mnogo, pa i namerno odabrani naslov knjige. A Gaji Petroviću sam posebno zahvalan za ideju da ništa ne sme biti izuzeto od kritike, pa ni Praxis.”

Tekst je prenet sa portala Novosti.