Rušenje Duhanske stanice u Čapljini

Piše: Dragan Markovina

Tek kad ne bismo živjeli u nedovršenim društvima i u državi koju na svakom koraku opstruiraju, veći dio stanovništva bi mogao osvijestiti koja bi trebala biti stvarno uloga države. Jedna od ključnih bi bila u tome da čuva baštinu te kulturno i društveno pamćenje. Iako zapravo u svim postjugoslavenskim državama intenzivno proživljavamo prvobitnu akumulaciju kapitala, koju cinični europski rječnik prepoznaje kao tranziciju i koja podrazumijeva potpuno zatiranje industrije u ime privatizacije i prebacivanja čitave ekonomije u uslužni sektor, Bosna i Hercegovina daleko zaostaje po pitanju svijesti o potrebi očuvanja industrijske baštine. Naime, svim ovdašnjim kapitalistima je odavno postalo jasno kako su nakon destrukcije industrije i društvenog vlasništva, kao jedine vrijedne stvari preostali prirodni resursi i prostor, što, kada su prirodni resursi u pitanju, ljudi brzo shvaćaju i spremni su ih samoinicijativno braniti, dok pitanje očuvanja prostora i baštine jednostavno ne može biti urađeno bez pomoći države.

Svjedočimo upornoj destrukciji

Sve ovo pišem iz razloga što svjedočimo upornoj destrukciji, kako arhitektonske baštine socijalističkog modernizma, tako i industrijske baštine u cjelini, za što najbolje primjere možemo naći u potpunom odustajanju od obnove Ugljenovog hotela Ruža u Mostaru i u ideji o rušenju Skenderije. Dok se svijest o osmanskoj i habsburškoj baštini još kako-tako drži, ideja da bi baština socijalističkog razdoblja i industrijska baština bile vrijedne čuvanja još se nije probila u mainstream medije i u širu javnost. Istina je da su pojedini objekti, poput Bogdanovićevog Partizanskog groblja u Mostaru, nominalno zaštićeni, ali svi vide da o njima država ne vodi računa.

Budući da je, npr. u Hrvatskoj, taj proces započeo prije desetak godina, što je posljedično dovelo do toga da je i muzej MoMa u New Yorku prepoznao naš socijalistički modernizam kao vrhunsku vrijednost, tragično je što u Bosni i Hercegovini još nije ni započet. Država je, kada govorimo o primjeru Hrvatske, htjela to ona ili ne, bila na neki način gotovo i prisiljena od stručne javnosti da povede računa o vlastitoj industrijskoj baštini, pa su tako mnogi nekadašnji pogoni, poput zagrebačkih Nade Dimić i Tvornice duhana Zagreb ili splitskog Dalmacijavina, zaštićeni kao arhitektonska cjelina. U Europi je, štoviše, raširena praksa obnove svih tih zgrada i njihovo pretvaranje u muzeje ili umjetničke galerije i klubove, tim prije jer se nalaze na atraktivnim lokacijama, zahvaljujući čemu mogu oživjeti središta tih gradova. Za to vrijeme u Bosni i Hercegovini svjedočimo masovnom rušenju tih građevina, umjesto kojih niču mahom stambeni kompleksi, što, pojednostavljeno govoreći, znači da je javno dobro, obično na atraktivnim lokacijama, srušeno radi privatnog profita.

Bitan je samo privatni interes

Sve ovo pišem povodom vijesti o rušenju zgrade Duhanske stanice u Čapljini, na što se praktično nitko nije osvrnuo. To je posebno tužno zbog toga što su i arhitektonska i industrijska baština, posebno ona vezana za uzgoj duhana u Hercegovini, vrijedne toga da budu sačuvane u memoriji i što je praksa pretvaranja tih objekata u javne zgrade za kreativce postala raširena praksa u Europi i nema nikakvog razloga da tako ne bude i kod nas. Sasvim je izvjesno da je za Duhansku stanicu u Čapljini kasno, ali za zgradu Fabrike duhana u Mostaru i čitav niz sličnih objekata nije. Svako doba prepoznaje se primarno po tome što je ostavilo u prostoru od javnih zgrada u nasljeđe generacijama koje dolaze te što im je ostavilo u duhovnom smislu. Ako ovako nastavimo, a nema naznaka da nećemo, ljudima koji dođu iza nas ostavit ćemo isključivo poruku da društvo, zajednica i javni interes ne postoje i da je bitan samo privatni interes. Nije problem, štoviše, posve je razumljivo da investitori, pa čak i lokalni političari tako gledaju na stvari. Pravi problem je strukturne naravi, kada sama država to ne razumije i u tom smislu ne djeluje. Pravom prvootkupa i idejama u skladu s humanističkim europskim vrijednostima.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.