Religijske zajednice i odgovornost za pomirenje

Piše: Dragan Markovina

Neovisno o tome kakav stav bilo tko pojedinačno ima o ulozi vjerskih zajednica u postratnoj Bosni i Hercegovini, on je neupitno značajan, a najbolje ga je opisao Sejo Sexon u pjesmi “Nema više” s albuma Zabranjenog pušenja, “Hodi da ti čiko nešto da”, u stihu, “što je bila partija, to je opet crkva”. S obzirom na takvo stanje stvari, bez obzira na to što se društvo u proteklih četvrt stoljeća nije gotovo uopće odmaknulo od ratnog nasljeđa i politika koje su dovele do sukoba, ipak postoji nada da se stvari mogu pokrenuti naprijed. Naravno, uvažavajući činjenicu da je sadržaj onoga što svaka od religija propovijeda i ima u temeljima, uključujući i humanistički.

Zajednička molitva

Općenito govoreći, pitanje prečestog ozbiljnog raskoraka između teorije i prakse unutar religijskih zajednica jeste jedno od ključnih današnjih pitanja, kao što je nekoć isto takvo bilo pitanje raskoraka između socijalističke teorije i prakse.

No da može i drukčije pokazala je zajednička molitva mostarskog muftije Salema ef. Dedovića i episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog g. Dimitrija, na mjestima masovnih zločina nad Bošnjacima i Srbima u istočnoj Hercegovini iz 1941. godine. Ono što je tamo izrečeno u zajedničkoj izjavi potpisao bi svaki normalan čovjek, a vrijedi jednako za Bosnu, kao i za Hercegovinu: “Hercegovina kao mjesto susreta islama, pravoslavlja, katoličanstva i judaizma za sve nas treba da predstavlja inspirativno iskustvo međusobnog prožimanja kulturā, jezikā i tradicijā i tu svijetlu povijest bogatstva života u različitostima treba afirmisati i prenositi novim generacijama. Mostar i Trebinje kao veliki centri islamske i pravoslavne duhovnosti, pismenosti i kulture kroz vijekove predstavljaju nam dobar primjer na tom putu.” Istina je da postoji i aktivno već desetljećima djeluje Međureligijsko vijeće, jednako kao što je, nažalost, istina da će proći još puno vremena dok ovakvu vrstu zajedničkih molitvi, i to svih triju najvećih vjerskih zajednica vidimo na ključnim mjestima zločina iz posljednjeg rata, ali bojim se da bez takvih konkretnih, ali iskrenih gesti teško možemo isplivati iz lošeg pamćenja i uopće graditi nekakvu budućnost. Situacija je, zbog čitavog niza okolnosti, takva da najveći dio građana nema povjerenje više ni u kakve institucije ili stranke, izuzev u vlastite religijske zajednice, zbog čega je njihova uloga u otključavanju društva ključna.

Vjerujem da ne postoji nitko tko iole prati medije a da nije upućen u razne ozbiljne pokušaje aktualnog pape Franje da izvuče Katoličku crkvu prema modernosti i posebno prema pomirenju na našim prostorima, jednako kao što se lako daju primijetiti i brojni otpori među ovdašnjim klerom prema toj njegovoj politici. Međutim, ostvare li se najave vezane uz zajedničku molitvu samog pape s patrijarhom SPC-a Irinejom u Jasenovcu i Srebrenici, to jednostavno čak ni ovdašnji radikali ne bi mogli izignorirati. U krajnjoj liniji, kad bismo živjeli u nekom zdravijem društvu, ovu zajedničku izjavu dvojice hercegovačkih čelnika islamske i pravoslavne zajednice trebalo bi na tjednoj bazi ponavljati, iz prostog razloga što mjesta prožimanja i susreta kultura, jezika, tradicija i religija jednostavno ne mogu biti ekskluzivna, niti posvećena tome da bilo tko radi na secesiji i izdvajanju.

Posljednja istinska nada

Drugim riječima, možda je i posljednja istinska nada za Bosnu i Hercegovinu i kao državu i kao društvo u tome da se vjerske zajednice oštro suprotstave nacionalističkim politikama unutar vlastitih zajednica. Ovo naravno zvuči toliko utopijski da će možda netko dva puta pročitati da bude siguran u sadržaj napisanog i eventualno se svemu tome nasmijati, ali u sadržajnom smislu ne postoji ništa logičnije od toga. Razumijevanje, ljubav, zajednički život i uključivost. To je jedini način da se stvori smislena budućnost i da teška prošlost prestane utjecati na sadašnjost.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.