Rasni protesti u Americi: Dva lica jedne zemlje

24. Jun 2020.
U našem političkom univerzumu formiranom uglavnom na premisama politike iz predgrađanskog društva ne postoji mnogo prostora za moderne političke ideje razvijene u posljednjih dvadeset, trideset godina u svijetu na koji se mi uporno pozivamo.
rasni-protesti-amerika
Foto: ElevenPhotographs, Unsplash

Piše: Vesko Garčević

Ne smijem ni da pomislim na političku alternativu poput partije pirata. Partija koja bi pitanje jednakih prava LGBTQ+ građana imala na vrhu ljestvice prioriteta i osvojila pristojan broj glasova na izborima je putovanje u drugi politički univerzum. Ovdje mislim na ono što je u međuvremenu postalo opšteprihvaćeno dobro u zapadnim demokratijama. Da li iko vidi prostor za formiranje ozbiljne partije zelenih u ijednoj državi regiona? Ko ozbiljno zastupa interese ljudi koji bi željeli da održivi razvoj i očuvanje životne sredine bude jedna od okosnica javne debate u društvu? Niko ozbiljan.

Predjsednik čija riječ nije posljednja

Dio Sijetla je postao je slobodna zona, zapravo “Slobodna zona Kapitol Hil”. “Osvojili” su je demonstranti koji već danima protestuju protiv rasne netrpeljivosti i segregacije u SAD. Policija je odlučila da se potpuno povuče iz tog dijela grada i da ga prepusti protestantima na samoupravu.

Za mnoge sinonim za Amazon koji se “usidrio” u ovom gradu, Sijetl je poznat u Americi kao izuzetno liberalna sredina. Čak je i Njujork za njega konzervativan.

Za one koji vole alternativnu rok scenu i grandž (grunge), to je mjesto koje treba posjetiti. Ovdje su iznikle grupe koji su ostavile trajni uticaj na alternativnu muzičku scenu – Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden, Alice in Chains, Stone Temple Pilots. Vratiću se u nekom od tekstova grandžuili tamnom roku, kako su ga još zvali jer je on visoko na mojoj muzičkoj listi.

Jedno vrijeme grad se isticao po svojim “revolucijama” i ljevičarstvu, pa je tridesetih godina prošlog vijeka imao reputaciju “sovjetskog Sijetla”. Budite oprezni kad ocjenjujete ljevičare u Americi. Evropske mjere ovdje ne važe. Da budeš “sovjetski” potrebno je samo da se pomeriš malo ulijevo od umjerenog demokrate. Ljubav za evropsku social-demokratiju ovdje se rijetko nalazi.

Policija se povukla u Sijetlu, uz odobrenje gradonačelnika i guvernera države Vašington koji su podržali ovakvu odluku. U jednom drugom Vašingtonu, na drugom kraju Amerike, gradonačelnica je donijela odluku kojom je trg nedaleko od Bijele kuće preimovan u “Crni životi su važni” (Black Lives Matters).

Guverner države Masačusets, republikanac kao i predsjednik Tramp, prozvao je svog predsjednika za “nedostatak saosjećanja i liderstva”, odbacujući njegov poziv da se sa demonstrantima postupa oštrije. Isto su učinili u Sijetlu, kao i u Vašingtonu. Na sličan način su reagovali mnogi guverneri u SAD, odbacujući pozive predsjednika i demonstrirajući nezavisnost koja im je garantovana Ustavom.

Nevjerovatno, biti predsjednik najmoćnije ili jedne od najmoćnijih država u svijetu ne znači biti i najmoćniji čovjek u toj državi. Kako to samo izgleda neshvatljivo i nevjerovatno mnogima na Balkanu, i ne samo na Balkanu. Kako to izgleda neshvatljivo u Rusiji, na primjer. Ili Turskoj. Kini. Čak i nekim državama članicama EU…

Zašto bi neko bio predsjednik, ako ne “može o svemu da se pita”, ako ga nema svaki dan na televiziji i ako ga mediji “ne obožavaju”, nego neprestano napadaju i preispituju? Zašto bi neko bio predsjednik ako mu i “njegovi guverneri” govore da “oladi” i da gleda svoja posla? U čemu je onda opijajuća ljepota vlasti ako ne možeš da naređuješ, smjenjuješ i razrješavaš? Kakva je to vlast koja je kontrolisana i nije nesputana?

Vlast je dobra samo kad nagovještaj da

U trenutku jedne od najvećih društvenih kriza u novije vrijeme, američko društvo je pokazalo ovih sedmica svoja dva lica. Jedno tamno – što u ovom slučaju ima bukvalno značenje – oličeno u raširenoj rasnoj diskriminaciji i obespravljivanju Afroamerikanaca i ljudi tamnije boje kože, i jedno svijetlo – koje potvrđuje da je samo ograničena vlast, ustvari i dobra vlast.

Mnogi američki analitičari će danas argumentovano tvrditi da je javna rasprava o pravima Afroamerikanaca i drugih ljudi tamnije boje kože došla kasno i počela neprirodno jer je izazvana buntom zbog godinama prećutkivane nepravde prema ovom dijelu američkog društva. Mjere koje se sada sprovode su, po njima, proizašle iz potrebe da se situacija stavi pod kontrolu, a ne iz želje da se to pitanje korjenito riješi.

Tačno je, rasprava kasni i isprovocirana je događajima, ali ona nije zakasnila sve dok je sistem dovoljno jak da se odbrani od autoritativnih tendencija, pa bile one oličene i u samom predsjedniku.

U jednom od ranijih tekstova komentarisao sam knjigu “Zašto nacije propadaju”, ne znajući da će život ubrzo testirati neke od glavnih tvrdnji autora. Jedna od tih tvrdnji je da politički sistemi koji razviju samostalne institucije, otvorene za učešće građana, postaju održivi i uspješni. Ti sistemi u trenucima krize sami vrše preraspodjelu društvene moći kako bi povećali učešće građana i izbjegli revoluciju.

Upravo se ovo događa u Americi posljednjih nedjelja. Iako je predsjednik Tramp želio da pokaže zube i silom uguši proteste, naišao je na otpor samog sistema kojim rukovodi. Pozivi da guverneri koriste nacionalnu gardu (nacionalna garda – kako me to podsjeća na vrijeme opštenarodne odbrane) protiv demonstranata ili prijetnja da će se u pomoć pozvati vojska osuđen je od samih oficira i glavnokomandujućeg američke armije.

U odbranu onih koji protestvuju su ustali poznati američki generali, uključujući bivšeg komandanta NATO snaga u Avganistanu, generala Džona Alena. Oni su osudili upotrebu vojske da bi se omogućilo predsjedniku Trampu fotografisanje ispred crkve Svetog Jovana u Vašingtonu. Alen je u otvorenom pismu istakao da upotreba vojske protiv miroljubivih protestanata predstavlja početak kraja američke demokratije, pozivajući glasače da u novembru naprave promjenu na čelu države.

Vrhunac svakako predstavlja javno izvinjenje načelnika generalštaba američke vojske zbog pojavljivanja sa predsjednikom Trampom ispred crkve nakon što su građani bili silom rastjerani. On je svoju ulogu u događaju nazvao greškom koja je izavala debatu o ulozi vojske u političkom sistemu Amerike i stvorila utisak o njenom miješanju u unutrašnje političke procese.

Vlastodržac – kako to poznato zvuči

Autoritarizam je u Americi skoro nemoguća misija. Ne zato što u ovoj zemlji žive neki super ljudi. Predsjednik Tramp je najbolji dokaz da to nije istina. I ne samo on, bilo je u istoriji Amerike i drugih mračnih momenata. Sjetimo se četrdesetih i pedesetih kada je senator Makarti “lovio vještice” i proganjao ljevičare po Holivudu. U tome je nečasnu ulogu imao i Ronald Regan, koji je mnogo kasnije postao predsjednik. Prije toga, u tzv. “crvenom ratnom planu” (war plan red), grupa američkih generala je razrađivala plan napada na Kanadu, pa čak, po nekim istoričarima, i uvođenje vojne diktature u SAD.

Autoritarizam u Americi je skoro nemoguća misija jer je vlast podijeljena na mnogo komada i svako se osjeća dovoljno (sistemski) jak da svoj komad brani do kraja. Kao što svaki gradić može odlučiti da li je u njemu dozvoljeno točenje alkohola ili izabrati svoga šerifa na koga federalna policija nema uticaj, tako svaka država može odbiti izvršenje naredbi predsjednika za koje smatra da su protiv Ustava SAD.

Tako isto države s juga mogu odlučiti da na svom grbu zadrže obilježja konfederacije, što mnoge, s pravom, asocira na robovlasništvo, i u tome ih niko ne može spriječiti.

U roku od nedjelju dana sudije su dva puta odbacile inicijative predsjednika Trampa. U prvom slučaju, Vrhovni sud Amerike, u kome većinu čine sudije sa republikanskom podrškom, odbacio je prijedlog zakona po kojem bi djeca imigranata koji su ilegalno ušli u Ameriku bila vraćena u zemlje porijekla. Na ovaj način je Vrhovni sud zaštitio oko 700 hiljada ljudi, većinom mladih, porijeklom iz Južne Amerike.

U drugom slučaju, politički izuzetno senzitivnom, naročito sada uoči predsjedničkih izbora, sud je odbacio zahtjev Predsjednika da se zaustavi knjiga Džona Boltona, bivšeg savjetnika za bezbjednost u Bijeloj kući. Zahtjev za privremenu zabranu knjige je baziran na činjenici da je Bolton otkrio informacije koje su i dalje pod oznakom tajnosti. Knjiga je vrlo negativna po Trampa i po mnogim analitičarima može uticati na opredjeljenje mnogih republikanaca prilikom glasanja u novembru jer Bolton pripada tvrdom republikanskom krilu koje je do sada svesrdno podržavalo Predsjednika.

Ta neprestana utakmica uzajamnog kontrolisanja i ograničavanja bazirana je na jakim i nezavisnim institucijama, medijima slobodnim od uticaja vlasti, autonomnoj i finansijski nezavisnoj lokalnoj vlasti i vojsci kojoj nije mjesto u politici.

Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem (Tin Ujević)

Koliko je to daleko od nas? Daleko je, mnogo dalje nego što se čini. Ne radi se ovdje o tome da će nama biti potrebno toliko i toliko godina da postanemo ono što je Amerika sada ili ono što je bila.

Više od 30 godina sam čekao boljitak na prostorima onoga što bi se moglo nazvati “istočna Jugoslavija”. Čekao, ali uzalud. Taj voz, izgleda, ne staje na našoj stanici, kao što super brzi TŽV (TGV) preskače sva ona mjesta koja nijesu uspjela da zavrijede njegovo zaustavljanje.

Tamo da putujem, tamo da tugujem, stihovi Tina Ujevića u izvjedbi Arsena Dedića bi mogli biti moto svih onih koji su posljednjih godina napustili “naš svijet” jer su bili umorni od lažiranih promjena.

Daljina o kojoj govorim se ne mjeri vremenom, ona se ne mjeri ni prostorom koji bi mi lako savladali – ovdje se radi o poimanju politike kao javne djelatnosti. Ne, ne želim opet da govorim o poznatim temama kao što su korupcija, privatni interesi, partijske države i slično. Nešto drugo imam na umu.

U našem političkom univerzumu formiranom uglavnom na premisama politike iz predgrađanskog društva ne postoji mnogo prostora za moderne političke ideje razvijene u posljednjih dvadeset, trideset godina u svijetu na koji se mi uporno pozivamo. Ne smijem ni da pomislim na političku alternativu poput partije pirata. Partija koja bi pitanje jednakih prava LGBTQ+ građana imala na vrhu ljestvice prioriteta i osvojila pristojan broj glasova na izborima je putovanje u drugi politički univerzum.

Ovdje mislim na ono što je u medjuvremenu postalo opšteprihvaćeno dobro u zapadnim demokratijama. Da li iko vidi prostor za formiranje ozbiljne partije zelenih u ijednoj državi regiona? Ko ozbiljno zastupa interese ljudi koji bi željeli da održivi razvoj i očuvanje životne sredine bude jedna od okosnica javne debate u društvu? Niko ozbiljan.

Tačno je, pitanje očuvanja životne sredine se nalazi u programima svih partija, ali dobro se zna koliko su one stvarno za to zainteresovane. Isto je tako i sa pravima manjinskih grupa. U našem sistemu su jedino entičke manjine priznate manjine, ostale se ne prepoznaju ili se jednostavno diskriminišu.

Kako izgleda naša tzv. social-demokratija? Reći ću vam – veoma “liberalno”. To je očekivano jer za liberalnu-demokratiju nema mnogo prostora. Ona se, u izvjedbi elita i s lijeva i s desna, svodi na privatnu akumulaciju kapitala.

Čak je i naš konzervativizam zastario i miriše na vrijeme borbe protiv Turaka i “ostalih nevjernika”. Takva mu je i priča. U njemu ima malo mjesta za ono što jednu tradicionalnu, konzervativnu, demohrišćansku opciju čini atraktivnom – interes za održanje jakih institucija sistema – što ne znači jaka policija, vojska i sveprisutna partija, već snažno pravosuđe, nezavisni mediji, sloboda govora i organizovanja i jak parlament.

Ne, mi ne treba da budemo Amerikanci jer to ne možemo i da hoćemo. Mi treba da ostanemo ono što jesmo, ali ne onakvi kakvi smo sada.

Tekst je prenet sa portala Remarker.