Prva domovina Zdravka Mamića

Piše: Dragan Markovina

U jeku evidentno nekontroliranog širenja epidemije koja odnosi sve više ljudi u Bosni i Hercegovini Zdravko Mamić, čovjek koji je upravo pravomoćno osuđen na 6,5 godina zatvora od Vrhovnog suda u Hrvatskoj i koji je bio apsolutni gospodar Dinama i čitavog hrvatskog nogometa, rado viđen gost na privatnim proslavama rođendana i donatorskim večerama kod bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, čovjek dobro uvezan s političkom i društvenom elitom koji je k tome, po vlastitim tvrdnjama i vrlo čvrstim dokazima koje je poslao USKOK-u, podmićivao ljude iz pravosuđa, u mostarskom hotelu Mepas održao je vrlo posjećeni medijski spektakl. Tako je, nakon što su publici u Hrvatskoj ti performansi za prodavanje magle postali predvidivi i nakon što je bježeći od pravosuđa došao u Bosnu i Hercegovinu, ovdašnja javnost prihvatila taj performans kao vijest dana, suprotstavivši je stvarnom zdravstvenom užasu koji se uz potpunu nebrigu vladajućih događa. Naravno, logično je da su mediji došli izvijestiti o svemu, ali niti je Mamić bilo šta novo rekao, niti se išta u već sto puta viđenom scenariju promijenilo.

Ključni problem ovih društava nije u Mamiću i njemu sličnima, nego u činjenici što bi mnogi, ako ne i većina u društvu, željeli biti kao oni i što ih svesrdno podržavaju, uopće ne dvojeći u njihov kriminalni karakter. Koliko ste, uostalom, puta čuli da i nama jedan takav Mamić treba jer je preporodio Dinamo? Inače, jedan od njegovih trenera se, baš posve slučajno, upravo nalazi na klupi reprezentacije BiH. Slučaj Mamić tu nije usamljen. Prvi i najveći Tuđmanov tajkun Miroslav Kutle, kojem je Vrhovnik izručio dobar dio industrije zemlje, dvije trećine industrije Splita i dobar dio medija, a ovaj to elegantno raskrčmio uz pravosudne trakavice koje traju, također se vratio u zavičaj pa pohodi mostarske restorane kao ugledni građanin posve opušten i nikad mlađi. Svojevremeno sam pak, vraćajući se s jedne znanstvene konferencije avionom iz Londona u Zagreb, iz prve ruke gledao snishodljiv odnos i carinika i aerodromskih službenika prema još jednom od Tuđmana delegiranom moćniku u Dinamu Zlatku Canjugi i njegovoj ženi Piruški, koja je u to vrijeme bila jedna od ključnih osoba u poslovnom carstvu Ivice Todorića. Ono što želim reći je to da su ovdašnja društva u posljednjih trideset godina izgubila strašno puno samopoštovanja, što se u svakoj od ovakvih prigoda fascinacije s hohštaplerima i dvorskim tajkunima uočava. Kao da su mnogi zaboravili na to da smo vlastitim znanjem i radom proizvodili gotovo sve, a da su nam nogometni klubovi ili osvajali evropske kupove, kao Crvena zvezda i Dinamo ili redovno stizali u njihovu završnu fazu, poput Hajduka, Partizana, Željezničara i Veleža. O ostalim sportskim uspjesima da ne govorimo.

Što nas konačno dovodi do Mamićevih izjava ljubavi svojoj prvoj domovini, koja mu nije padala na pamet dok se nije osvijestio da je bolje u njoj biti slobodan, nego u Hrvatskoj zatvoren. Nije, naravno, ni prvi, a sasvim sigurno ni posljednji koji će na koncu radije izabrati služiti kaznu u Mostaru, bude li morao, pa odlaziti za vikend u velebnu vilu, nego u Hrvatskoj. Branimir Glavaš je možda najbolji primjer za to. Pri čemu je ovo s primarnom domovinom čista laž. To jeste slučaj s Kutlom, koji je rođen u Širokom Brijegu, ili s Bandićem, koji se rodio i odrastao u Grudama, međutim, s Mamićem i Glavašem nije. Njihovi roditelji su iz BiH, a oni nisu u njoj ozbiljno prenoćili dok ih privilegija slobode nije na to natjerala. No, sve je to na kraju krajeva i logično. Ako netko ima pravo na državljanstvo, nema razloga da mu se uskrati. Ali, iza čitave ove priče stoji jedna tužna činjenica, a ta je da se praktično nitko od ljudi koji su otišli bilo gdje, ali možemo sada konkretno govoriti o Hrvatskoj, odnosno toliko mali postotak njih da nije relevantan, nije odlučio u nekom času vratiti u Bosnu i Hercegovinu i sudjelovati u izgradnji drukčijeg i boljeg društva, nego uvijek ovako po nevolji. Što je, naravno, sve stvar osobne odluke i nitko ništa ne mora, ali bi bilo lijepo.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.