Princip Kontakt-grupe ili 258 Sarajeva

Piše: Muharem Bazdulj

Prve (ne)formalne reakcije koje na Bidenovu pobjedu ovih dana stižu iz Sarajeva neodoljivo podsjećaju na jedan stari vic. Kao, prelaze slon i miš preko drvenog visećeg mosta iznad divlje nabujale rijeke, most se trese od njihove težine, a miš kaže: Vidi, brate, što tutnjimo! Ideja da je maksimalno šestocifren broj bošnjačko-američkih (ili bosansko-američkih) birača igrao neku presudnu ulogu u ovim izborima po svojoj nategnutosti i pretencioznosti može se mjeriti jedino sa idejom da će čim u januaru uđe u Bijelu kuću, Biden odmah pokrenuti inicijativu za ozbiljnu reviziju Dejtonskog sporazuma, ekspresni ulazak Bosne i Hercegovine u NATO i finalno prekomponovanje zapadnobalkanske političke geografije.

Još jedna bitna spoznaja…

Nije nemoguće da će nova administracija nešto malo više pažnje posvećivati ovdašnjim pitanjima, ne zbog neke značajne spoljnopolitičke preorijentacije, nego jer je moguće da u toj administraciji važne pozicije dobiju ljudi koji su devedesetih godina prošlog vijeka već radili nešto na ovim prostorima pa imaju stanovite lične i sentimentalne veze sa našim krajevima. S druge strane, puno je vremena prošlo, već je počela i smjena generacija, uostalom, dio tih ljudi je što umro, što penzionisan, tako da i za takve prognoze valja još pričekati.
Izvan tih fantazija valja biti svjestan da su osim Bidenove pobjede ovi izbori donijeli i spoznaju o ogromnoj podijeljenosti u američkom društvu. Da, Biden jeste dobio najveći broj glasova u američkoj historiji, više od 75 miliona, dok je doskorašnji rekorder Obama 2008. dobio oko pet i po miliona manje. Međutim, i Trump je ove godine dobio oko 71 milion, dakle, milion i po više od Obame, doskorašnjeg rekordera, a izbore je, evo – izgubio. Drugim riječima, Trump je prije četiri godine, kad je pobijedio, osvojio nešto manje od 63 miliona glasova. U ove četiri godine, za koje posljednjih dana slušamo da su predstavljale pakao i samo što ih nisu počeli upoređivati sa životom u nekoj totalitarnoj distopiji, Trump je stekao 8 miliona novih glasača. I ne samo to, taj rasista i seksista, kako ga uglavnom opisuju, poslije četiri godine ima veću podršku među ženama i među nebjelačkim stanovništvom nego što je imao prije četiri godine. Dobio je 71 milion glasova, to je (prema rezultatima popisa iz 2013.) više od 258 Sarajeva, da sad ne sitničarimo da glasaju samo punoljetni, a popisuju se svi, pa je možda riječ i o okruglo 300 Sarajeva.

Uoči izbora, Demokratska stranka i mediji bliski njoj najavljivali su ubjedljivu pobjedu, nešto analogno sa 3:0 u fudbalu ili 30 razlike u košarci. Umjesto toga, stigla je pobjeda golom u sudijskom vremenu ili tricom uz zvuk sirene. Takva pobjeda jeste slatka, ali ne treba se zavaravati da je bila laka. Uostalom, u posljednjih četrdesetak godina, primjer ubjedljive pobjede, ali zaista razvaljivanja, bila je 1988. godina, kad je George Bush stariji pobijedio Michaela Dukakisa osvojivši preko četiri stotine elektora naspram protivnikovih jedva stotinu, odnosno sa oko osam procentnih poena razlike u apsolutnim brojevima. Osvojio je, recimo, i Kaliforniju, što je otad za republikance čista naučna fantastika. Ovaj put, Biden pobjeđuje Trumpa s razlikom koju bismo mogli prozvati “principom Kontakt-grupe”, odnosno sa onim procentima koji su usred rata određeni bosanskohercegovačkim entitetima 51:49. Ta razlika je, uostalom, postala karakteristika podijeljenosti modernog svijeta; uz sličnu razliku je na nedavnom referendumu Velika Britanija odlučila da napusti Evropsku uniju.

Nedosanjani san

Bilo kako bilo, pred Bidenom nije jednostavan zadatak, ali sudeći po prvim istupima nakon što je njegova pobjeda postala izvjesna, on barem zna šta mu je prioritet. Otud i insistiranje na “jedinstvu nacije”. Sudeći po svemu, veliki broj Trumpovih pristaša, kao i sam Trump uostalom, nisu baš ubijeđeni da su poraženi na fer način. Slično je bilo prije dvadeset godina, samo su tada trijumfovali republikanci (odnosno George Bush mlađi), dok su demokrati (odnosno Al Gore) tvrdili da tu nisu čista posla. Pomalo paradoksalno, ali naciju su poslije nekoliko mjeseci ujedinili teroristički napadi od 11. septembra, odnosno strah od vanjskog neprijatelja. Sudeći po svemu, Covid-19 ne može igrati takvu ulogu. A američki crveni i plavi, trampovci i bajdenovci i dalje će da žive u istim gradovima i predgrađima, da se voze istim cestama i kupuju u istim robnim kućama, otud novi predsjednik i zna da mora da poziva na jedinstvo. A stanovnicima Bosne i Hercegovine koji se svakako po milion pitanja međusobno razlikuju, najmanje treba da ih sada dijeli i reakcija na rezultate američkih izbora. Nije to tako davno bilo da su se Željka Cvijanović i Snežana Dodik ukazale na parkingu Bijele kuće tokom Trumpove inauguracije, a Dodik je ipak, tokom cijelog Trumpovog mandata, ostao na američkoj crnoj listi. U tom smislu, ne treba očekivati ni da će Bidenova vanjska politika napraviti neki naročito oštar rez u odnosu na ono što smo gledali prethodnih godina. Uostalom, ljudi često zaboravljaju da je famozni aprilski paket, taj nedosanjani san prerastanja Bosne i Hercegovine u famoznu “normalnu državu” bio čedo republikanske administracije, a ne demokrata i klintonista. Kakvi god rezultati da su ispali, američki izbori su prošli. Bosanskohercegovački lokalni su za koji dan.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.