Poruke iz Mostara

Piše: Dragan Markovina

U Mostaru se ovih dana, zahvaljujući Sajmu gospodarstva, vide dvije stvari. Jedna je kako bi grad, zemlja i regija mogli izgledati, a druga kako zapravo izgledaju. To konkretno izgleda tako da je čitav grad, uključujući prigradska naselja na putu do sajma, očišćen, građanima se točno par dana ranije podijelilo nekoliko tisuća sadnica cvijeća i drveća da ih sami zasade gdje im se učini potrebnim, krenula su lijepa vremena, restorani u Starom gradu su se napunili gostima sajma koji su, naravno, oduševljeni Neretvom i Starim mostom, dogovaraju se poslovi i zajedničke turističke ture između Kotora, Dubrovnika i Mostara te turistička regija južnog Jadrana i doline Neretve, predsjednici vlada Srbije i Hrvatske sjede nasmiješeni jedni do drugih u prvom redu i sve izgleda kao da su i grad i zemlja i regija u nekom optimističnom zamahu, daleko od političkih neizvjesnosti, nacionalizma i ratnog nasljeđa.

HELIKOPTER, PA KOLONA

Druga strana medalje je ona koju sam vidio izravno sjedeći u kafiću na krovu zgrade smještene točno na Bulevaru. Prvo se s aerodroma podignuo helikopter, vjerovatno Dodikov, i odletio prema sjeveru, da bi par minuta kasnije kolona automobila pod rotacijama i uz policijsku pratnju paralizirala nakratko i potpuno bespotrebno promet na Bulevaru.

Ne znam je li se u koloni vozila nalazila Ana Brnabić ili je to bio Andrej Plenković, ili se možda radilo o obje delegacije, a to uostalom nije ni bitno. Jer ono što se iz svega da iščitati jeste to da u gradu u kojem mnogi ljudi žive teško i na ulici koja je još uvijek puna ruševina, lokalni i regionalni političari i figurativno i konkretno posve besramno pokazuju koliko se osjećaju izdignuti iznad ljudi i zemlje. To je ona prava stvarnost. Kad su skrenuli s Bulevara, prošli su kraj plakata kojim se najavljuje obilježavanje 30. godišnjice utemeljenja HVO-a, što je svečanost koju će pohoditi Zoran Milanović, a nakon svega slušali smo izjavu Andreja Plenkovića koji se živ slomio da dokaže kako je nužno sanirati odnose između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji i promijeniti Izborni zakon. Ujedno smo ispratili i na svaki način ciničnu izjavu Milorada Dodika kako je Srbima u Mostaru teže nego Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. Netko s makar elementarnom pristojnošću to ne bi mogao izgovoriti, ali odavno znamo da je član Predsjedništva u deficitu s njom.

No, možda i više od usporednih stvarnosti, one potencijalne i ove koju zapravo živimo, u Mostaru je vidljiv rascjep unutar hrvatske državne politike, u kojem se Zoran Milanović pravi lud i ističe isključivo ulogu HVO-a u danima prije bošnjačko-hrvatskog sukoba i prije užasa koji je napravljen nad Mostarom, istovremeno s nastojanjem Andreja Plenkovića da se saniraju odnosi u Federaciji koji su upravo tih godina koje za Milanovića ne postoje, ozbiljno, nadajmo se ne i nepovratno, narušeni. Međutim, sva Plenkovićeva nastojanja teško mogu doći do izražaja s Milanovićevim ponašanjem slona u staklariji. A stvar se svodi na sljedeće, hoće li se hrvatska politika u Bosni i Hercegovini konačno okrenuti prema Europskoj uniji i odustati od simpatiziranja Rusije i njenih diplomatskih interesa ili neće. Za ovu drugu opciju se jasno zalažu i Zoran Milanović i Milorad Dodik čiji je nastavak maloprije spomenute izjave bio taj da je rekao kako se na poboljšanju položaja Srba u Mostaru može razgovarati samo s Hrvatima. Prvu pak i jedinu smislenu opciju zagovara Andrej Plenković. Čemu je pak svih ovih godina bio bliži Dragan Čović, jasno je svakome.

NEMOGUĆ, A POTREBAN

Ali, jednako kao i s Vučićem, došlo je vrijeme odluke. Odluči li se ignorirati prijateljsko uvjeravanje Andreja Plenkovića i nastaviti daljnju bliskost sa Dodikom, BiH će biti dodatno zakopana u status quo, a neće biti riješen niti jedan zahtjev Hrvata za reformama u Federaciji. Odluči li se pak za stratešku promjenu, otvorit će se šanse za europsku perspektivu Bosne i Hercegovine i za nekakav održiv politički dogovor unutar Federacije. Dogovor koji je, bez popuštanja obje, odnosno sve tri strane, o čemu sam više puta pisao, nemoguć. A potreban.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.