Pišanje

Piše: Balša Brković

Ovu je sedmicu, reklo bi se, i pored sve silne tutnjave u skupšini, pa i atraktivnih riječi tamo izgovorenih (“klovn”, “pajac”) obilježilo – pišanje. I to povezano sa kulturnim nasljeđem.

Prvo je jedan Nikšićanin sopstvenim urinom “strijeljao” istinskog heroja Ljuba Čupića, a, nedjelju zaključuje drama oko legalizovanog pišanja, odnosno izrade klozeta u Cetinjskom manastiru. Crkva hoće da ima gdje uputiti brojne vjerujuće dolaznike kad im se pripiša, objašnjavaju, kao što, izgleda, i za nikšićkog mokraćnog atentatora neki traže opravdanje u nepostojanju javnog klozeta na nikšićkom trgu. I alkohol je tu pomenut, spasonosni, iako pijanstvo koje je uzrokovalo događaj nema veze sa alkoholom. Kod pijanstva o kome je riječ, otrežnjenje je mnogo teže, ako ne i nemoguće. Svakako, ne vjerujem da je samo tanka bešika uzrok pomenutih događaja, i da se sve ovo završava izgradnjom javnih klozeta. Drugačija je to boljka, i ne tiče se prvenstveno bešike.

Ovo piš strijeljanje nije jedini sličan sramni incident vezan za spomenik Ljubu Čupiću. Sjećate li se onoga tipa koji je po društvenim mrežama postavljao slike kako “puca” u spomenik čovjeku kojeg su italijanski fašisti, uz asistenciju domaćeg smeća, već jednom upucali. Što je to što baš kod Ljuba Čupića tako snažno iritira ove naše domaće mrakove, što ih tjera da ubijaju ubijenog? Zašto im izgleda toliko živ da moraju da ga dodatno upucavaju? Što čitaju takvi u onom osmjehu?

Mislim, ipak, da je ključ njihove mržnje u svojevrsnoj demonstraciji integriteta, koji je Crnogorcima danas u dobroj mjeri nejasan i stran. Ljubo Čupić, svojim stavom na stratištu, odista pokazuje nadmoć ljudskosti. Stav prihvatanja sudbine sa onakvim osmjehom, očito i danas jednako provocira mlade i stare fašiste. Njemu, sa onakvim stavom, ne mogu ništa.

Izjava nikšićkog gradonačelnika povodom sramnog ataka na spomenik pokazuje koliko je mlad i zelen, bar u ozbiljnim stvarima, jer, voditi grad očito nije što i pjevati četničke pjesme. Kudikamo je zahtjevnije, i ne može se po tuđim notama.

Falio je još samo onaj poslanik da “objasni” da ne treba napadati čovjeka, jer svaki Srbin ima istu želju… Što ćete, tako izgledaju Srbi kada ih ta pamet objašnjava. Ta duboko neistinita formulacija ticala se odbrane ex-ministra Leposavića, sjećate se – da svaki Srbin misli to što je Leposavić kazao? Ipak, Leposavić je smijenjen, doduše nakon cijele političke operete. Ministri i poslanici odlaze, tako i treba, ali ostaje pitanje – kada će ljudi shvatiti koliko je primitivno i opasno vjerovati da znate što “svi” oni (Srbi, Crnogorci, Albanci…) misle. Odakle vam ta znanja? Kako se vrši anketiranje? I baš sebe vidite kao zastupnika stava koji pripada, ništa manje, nego li – “svima”. Neće biti. Niko nije toliko naivan, druga je to pričica…

Koliko god impuls za promjenama pokrenuo ljude, koliko god pozitivnih procesa pokrenuto, tužna suština je da se u današnjoj Crnoj Gori i nagori šljam takođe osjeća pobjednički. To je “prokletstvo” pobjede od 30. avgusta.

Ovaj na nišićkom trgu to radi jer čvrsto vjeruje da je došlo “njegovo”. A u čemu se sastoji to “njegovo”. U bolesnoj mržnji, u “pravu” da se piša po onome što je najuzvišenije u crnogorskoj prošlosti? Pri čemu je osnovni problem sa određenjem da je nešto “crnogorsko”, na bilo koji način. Ta boljka se ne liječi postavljanjem javnih klozeta…

Sudeći po učestalim napadima na jedan nikšićki spomenik, izgleda da se i ti naši “domaći mrakovi” obnavljaju kao vrsta, makar s vremena na vrijeme.

Eto, tek da uvijek postoji neko ko će pucati u Ljuba Čupića.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.