Paralelizam srpsko-hrvatskih odnosa

Piše: Dragan Markovina

Kad sam nedavno na Peščaniku pisao o paralelizmu srpsko-hrvatskih odnosa povodom izvještaja Europske komisije o odnosima u regiji, pa zaključio kako su oni s jedne strane među kulturnjacima, filmašima i društveno-humanističkim znanstvenicima odlični i možda nikad bolji, dok su oni međudržavni na najnižoj razini od 2000. godine, ni slutio nisam kako će se niti mjesec kasnije u praksi potvrditi sve što mi se tada činilo očiglednim.

NIKAD GORI

Ponajprije je na ovogodišnjem zagrebačkom Interliberu, najvećem sajmu knjiga u Hrvatskoj koji upravo traje, program takav da su Ukrajina i Srbija zemlje u fokusu i da su ugledni srpski izdavači među ključnim gostima sajma. Potom se istovremeno održavaju Dani srpske kulture u Zagrebu s bogatim programom, u organizaciji SNV-a, da bi ovih dana u Beogradu bila održana konferencija srpsko-hrvatskih povjesničara, opozicijskih političara i novinara u organizaciji Fridriech Ebert fondacije i Instituta za filozofiju i društvenu teoriju upravo o temi srpsko-hrvatskih odnosa, na kojoj je zaključeno isto.

Da su profesionalni i kolegijalni odnosi nikad bolji, a politički nikad gori. Štoviše, istina je ono što je Dubravka Stojanović zaključila da su čak odnosi među povjesničarima puno bolji, nego što su bili u jugoslavenskom periodu, u kojem nikad nije niti započet rad na trećem svesku Historije naroda Jugoslavije.

Međutim, čitav problem i jeste u tome što je oficijelna politika i dovela te odnose do rata i raspada zemlje, do čega ih sada više ne može dovesti, ali može biti višestruko štetna. Što nas stavlja pred pitanje može li logika kapitalizma, tržišta i prijateljstva, uz međunarodni pritisak pobijediti političku volju nacionalista ili ne može. Ako je odgovor na ovo pitanje mogao biti nedvojbeno pozitivan čitav niz godina, u promijenjenim međunarodnim okolnostima i s realnom činjenicom društvene regresije, on više nije tako jednoznačan. O čemu ponajbolje svjedoče kako unutrašnji odnosi u Bosni i Hercegovini, tako i odnosi BiH s dva svoja susjeda. Nikome ne treba posebno objašnjavati kako su i jedni i drugi nikad gori od okončanja rata i kako zemlja i društvo ulaze u političku neizvjesnost kojoj se ne nazire ni rasplet ni kraj.

I stoga u ovakva okupljanja srpsko-hrvatskih znanstvenika i intelektualaca ne bi bilo loše uključiti i više ljudi iz Bosne i Hercegovine, ovog puta u Beogradu je bio i Husnija Kamberović, ali i što je još važnije, organizirati seriju ovakvih razgovora unutar zemlje. Sjeća li se uostalom itko kada su zadnji puta univerziteti iz Sarajeva, Banje Luke i Mostarsko sveučilište organizirali neki zajednički simpozij o prošlosti, aktualnim odnosima ili političkim pitanjima. O ciklusu tribina i stvarnim javnim razgovorima među relevantnim, ali suprotstavljenim političkim akterima, da ne govorimo.

DOSADNO, OPASNO I GLUPO

Želim reći da stvari pomalo idu u nepovratnom smjeru u kojem se više uopće ne razgovara, nego se svatko obraća svojoj javnosti i istomišljenicima, a to nikada nije dobro, niti ičemu vodi.

Na kraju krajeva, približava se godišnjica ZAVNOBiH-a koji čini temelj ove zemlje i njenog društvenog te međunacionalnog dogovora i bilo bi definitivno zanimljivo da se o toj temi pokrene ciklus razgovora koji može donijeti i posve oprečna mišljenja, pa zašto ne i povišene tonove, ali će se barem o nekoj temi iskreno razgovarati i možda bi to moglo poslužiti da se otvori i ciklus pregovora o budućem društvenom ugovoru.

Ili ne mora ništa, može se isto kao i dosad tvrdoglavo glavom kroz zid, uz život unutar jasno zadanih granica i javnosti. Dosadno, opasno i glupo naravno, ali očito najrealnije.

Oni koji pak iskreno vjeruju u ovo društvo i zemlju su jedini koji takvo nešto mogu pokrenuti i ovo im je prilika, kojih neće još mnogo biti. Neovisno o Schmidtu, Milanoviću, Vučiću i ostalima.

Članak je prenet sa portala Oslobođenje.