Oluje i nakon Oluje
Piše: Dragan Markovina
Ima tome točno pet godina kada sam u Mostu Radija Slobodna Evropa rekao kako je objektivno SDP, sa svojim predsjednikom Zoranom Milanovićem na čelu, stranka koja dosljednije zastupa tuđmanizam od HDZ-a, što se ovih dana, jednako odlikovanjima koje je udijelio, kao i nakon odslušanih govora na obilježavanju Oluje višestruko potvrdilo. No, on je za čitavu priču o novim odnosima u hrvatskom društvu danas, kao i o odnosima između Hrvatske i Srbije u svjetlu obilježavanja četvrt stoljeća od te vojne akcije zapravo prilično sporedan lik. Činjenica je da je Andrej Plenković sve ono što je iz samo njemu znanih razloga propustio napraviti u prvom mandatu, počeo raditi u drugom. To se prije svega odnosi na marginalizaciju ekstremističke desnice i na otvaranje novog poglavlja međunacionalnih odnosa u zemlji. Iako se činilo da je već i samim ulaskom SDSS-a u Vladu te dogovorom oko dolaska Borisa Miloševića u Knin i ministra branitelja Tome Medveda u Grubore, jedno od mjesta ubojstava srpskih građana koji su ostali u svojim kućama nakon Oluje, postigao puno, Plenković je to u svom govoru čak i nadmašio. Prvi put se, naime, dogodilo to da je ključni čovjek vlasti i predsjednik HDZ-a javno i na simbolički toliko bitnom mjestu uvažio činjenicu traume izbjeglih Srba i priznao pravo na njihovo drugačije sjećanje, da je uz mjesta groznih zločina srpskih nacionalista nad Hrvatima, poimence spomenuo i mjesta na kojima se desilo obratno te da je uvažio iskustvo onih Srba koji su ostali zajedno živjeti s Hrvatima u većim gradovima, uz samokritički osvrt na potrebu da se povratnicima omogući život dostojan 21. stoljeća. Sve ovo, naravno, treba iz prilično snažne geste biti pretočeno u konkretne korake, ali činjenica je da snažniji poziv za izgradnju kulture mira do sada nije odaslan, čime je Plenković nadmašio i ono sad već mitsko Sanaderovo “Hristos se rodi”.
I dok je razumniji dio javnosti pozdravio sve ove poteze, ekstremistička desnica ostala je u šoku i reagirala na čitavu priču s potpunim odbijanjem. Jasno je i zašto, budući da bez netrpeljivosti prema drugima nema nikakvu ideju, program, ni smisao postojanja. Iako su to na izborima već bolno osvijestili, ako govorimo o Hrvatskoj, izgledno je da im postaje sve jasnija činjenica definitivne marginalizacije, koju s bijesom odbijaju prihvatiti. No, tu ne mogu ništa napraviti. To, naravno, ne znači da zanemarujem činjenicu kako je stranka koja okuplja najviše takvih upravo HDZ, zbog čega politički smjer te stranke usmjerava cjelokupnu društvenu atmosferu. Stoga ostaje nadati se kako će iskazana politička volja s vrha za nadilaženje međunacionalnih podjela biti trajna.
No, s druge strane nam ostaje Vučićeva Srbija, u kojoj su histerične reakcije jednako mainstream i tabloidne štampe, vrhova vlasti pa čak i opozicionara unisono odbijale prihvatiti novu situaciju u Hrvatskoj, držeći se uporno isključujuće nacionalističke retorike koja tako nepodnošljivo podsjeća na izostanak makar i naznaka društvene katarze u odnosu na politiku iz devedesetih. Sve skupa vrhunac je dobilo u tragikomičnoj inscenaciji izbjegličke kolone u Sremskoj Rači, koja je poslužila kao kulisa Vučićevog govora. Stvari su, naravno, vrlo jednostavne i nemoguće ih je promatrati na način kao da je svijet počeo u kolovozu ‘95. i kao da se ništa prije toga nije događalo. Hrvatska revizionistička desnica na otprilike isti način promatra 1945. Dakle, nakon što su huškanjem, dolascima vodećih akademika koji su držali zapaljive govore i sličnih u Knin 1991, de facto odveli Srbe iz Hrvatske u katastrofu koja nije mogla završiti nikako drugačije nego onako kako je završila, što je bilo jasno svakome s iole zdravog razuma i nakon što su s prezirom primili kolone tih ljudi koji su bježali iz domovine i branili im dolazak u Beograd, političko vodstvo Srbije sve one koji su ostali u izbjeglištvu čitavo ovo vrijeme bezočno je iskorištavalo za nacionalističko parazitiranje na njihovim traumama. Kao da sve to skupa nije dovoljno, još rade sve što je u njihovoj moći da ljudima koji su ostali u Hrvatskoj ili se odlučili vratiti u nju, onemoguće normalan život, što je uspjelo izbaciti iz takta čak i vrlo smirenog Milorada Pupovca u magazinu RTS-a Oko. Jedino što je u svemu tome utješno je to što kompletna Vučićeva, Vulinova ili Dačićeva retorika nema više apsolutno nikakav utjecaj na politiku Srba u Hrvatskoj, ali po zakonu spojenih posuda, sasvim lijepo hrani svoju ideološku braću s hrvatske strane.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
