Našem narodu nije neobično ako ubiješ ženu. Ali, ako se obučeš u ženu… Sjetio sam se odmah jedne anegdote s plaže!

Autor: Ante Tomić, Izvor: Jutarnji list

Filmski radnici putuju između livada, preko jedne nepregledne visoravni, ljuljajući se i poskakujući prašnjavom cestom u zabiti sjeveroistočne Bosne. Šezdesete su godine prošlog stoljeća, Krsto Papić snima “Kad te moja čakija ubode”, čuveni dokumentarac o ubojstvima hladnim oružjem, našem narodu omiljenom načinu rješavanja nesuglasica, a put se oduljio, čini se da je ekipa zalutala. Srećom, iz visoke rascvale trave iznenada se ukažu dvojica seljaka. Jedan stariji, drugi mlađi.

“Dobar dan, ljudi.”

“Dobar dan”, reče stariji seljak sumnjičavo odmjeravajući kombi sa znakom Zagreb filma. “Otkud vi ovdje?”

Filmski radnici odgovore kako idu u Donje Moranjce. Seljaci ih upozore da su promašili križanje i upute da se vrate po prilici dva kilometra i kod one velike topole skrenu lijevo. Zatim preko brijega, samo ravno. A šta ćete u Moranjcima, odvaži se upitati mlađi seljak. Filmska ekipa objasni da traže jednog Hasana da ga snime. A što vam je Hasan interesantan da ga snimate, pitaju dalje domaćini. Usmrtio je komšiju nožem, kažu došljaci iz dalekog Zagreba.

“I to je vama interesantno?!” začudi se čisto stariji seljak.

“Pa jest, ne događa se baš svaki dan da netko komšiju ubije nožem.”

“Ajde, bolan, ako ćete koga snimat, sto puta vam je bolje da njega snimate”, predloži seljak pokazujući svoga mlađeg druga.

“A zašto je on interesantan?” upita redatelj Papić ne opažajući ništa neobično na krupnom, nosatom momku.

“Kako zašto? Pa pogledaj ga”, reče stariji seljak jedva se obuzdavajući da ne prasne u smijeh, “trideset mu godina, a još se nije oženio.”

Anegdotu sam na plaži u Povljima prije mnogo godina čuo od jednog starog, danas vjerojatno pokojnog organizatora snimanja u Zagreb filmu. Njegove priče sjetim se ponekad kad razmišljam što je nama obično, a što neobično. Što naši ljudi drže za normalno, a što im je patološko ponašanje.

Svijet u kojemu ti neće zamjeriti ako si zaklao komšiju, ali će ti se cijelo selo rugati ako se nisi oženio do tridesete, učinit će vam se jezivim i čudnim. Većina vas zacijelo mislite kako to pripada jednom dalekom, zaboravljenom vremenu. Ali razmislite pažljivije. Možda i nismo mnogo odmakli. Mi, istina, imamo struju, tekuću vodu i priključak na gradski plin, imamo električne automobile i pametne telefone kojima naručujemo azijsku hranu, ali u svojim glavama i dalje živimo u zabitima do kojih vodi grbava bijela cesta bez putokaza.

Prošle je subote na Eurosongu pobijedio jedan švicarski pjevač i to je izazvalo oluju nezadovoljstva u našem dijelu svijeta. Nezadovoljstvo je dijelom racionalno jer je hrvatski predstavnik završio na drugom mjestu, a imao je bolju pjesmu, uzbudljiviji nastup i neusporedivo se više dopao publici najvećeg televizijskog događaja na svijetu. Sada ipak nećemo o nepravdi koja je učinjena talentiranom, skromnom i dragom Baby Lasagni. Dovoljno je žuči i suza proliveno zbog toga. Osvrnimo se na iracionalno nezadovoljstvo koje je Hrvate ispunilo zbog činjenice da je švicarski glazbenik ili glazbenica, nazovite ga on, ona ili oni, kako god je njemu, njoj ili njima po volji, nastupio u kratkoj haljinici i naziva se nebinarnom osobom.

Iracionalna je frustracija ovdje, izvan sumnje, mnogo snažnija od racionalne. Kad pogledate kakva je silna jarost izbila iz društvenih mreža, kakvom je usijanom mržnjom dočekana jedna rodno neodređena ljudska jedinka, morate se upitati zašto, kome je prijetnja glazbenik u haljini, kako nas on zaista ugrožava? Pretpostavljam da mnogi strahuju da bi ih tkogod nebinaran, protivno njihovoj volji, mogao seksualno iskoristiti. Ubaciti im nešto u piće i ošamućene ih naguziti. No to se u stvarnosti događa izvanredno rijetko. Ako se možda negdje i dogodilo, silovatelj u haljini vjerojatno se zvao fra Nedjeljko.

Smiješno je to kako se narod uzrujava imaginirajući nepostojeće opasnosti, dok neke istinske, mnogo ozbiljnije prijetnje i ne primjećuje. Zatekao sam se nedavno u jednom popularnom restoranu u glavnom gradu, u Vlaškoj ulici. Kći i ja smjestili smo se na terasi i osvrnuli oko sebe. Jedan mladi par s djevojčicama od kojih pet-šest godina jeo je pečena pileća krilca. Ekipa iz nekog ureda glodala je svinjska rebarca i lizala umak za roštilj s ljepljivih prstiju. Dvije umirovljenice mučile su se sa žilavim junećim odreskom. Pravomoćno osuđeni ratni zločinac umakao je ćevape u kajmak. Konobari su hodali između stolova noseći zdjele sa šopskim salatama i zapečenim grahom. Netko je mašući doviknuo da mu donesu još jednu mineralnu vodu s okusom limuna. Sve se, ukratko, u jednom sunčanom svibanjskom zagrebačkom popodnevu činilo normalno, prirodno i skladno.

Lako bi moglo biti da sam bio jedini u restoranu koji je prepoznao pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Mnogo je godina prošlo, tko bi više pamtio njegovo lice. Pa ni davnih dana, kad je protiv njega podignuta optužnica, i kad su mnogi svjedoci uvjerljivo svjedočili o njegovim zvjerstvima, on nije izazivao bogzna kakvu sablazan. Dapače, doživljavali su ga junakom. Podizali su njegove slike i u suzama ih ljubili. Cijela se splitska Riva jedne subote napunila njegovim obožavateljima.

Od tog vremena samo je još jednom Riva bila tako krcata, kad se demonstriralo protiv Istanbulske konvencije. Više ili manje isti oni koji su srčano podržavali ratnog zločinca koji je hladnokrvno pucao srpskim babama u glavu došli su ponovo, sada revoltirani zbog nebinarnih osoba. Ispunjeni iskrenim užasom od muškaraca u haljinama. Jer takav je poredak stvari u našem svijetu, takve su obiteljske vrijednosti u našoj zabiti bogu iza nogu. Nema ništa neobično ako ženu ubiješ, ali je krajnje zazorno ako se u ženu obučeš.

Prvo je normalno, a drugo patološko ponašanje. Ubojice mogu jesti i piti s nama, ali nebinarni ne mogu. Da je u restoran u Vlaškoj došao jedan s bradom u haljini na volane, prilično sam siguran da konobar njemu ne bi donio ćevape s kajmakom. Nebinarnom bi vjerojatno i ratni zločinac sa susjednog stola opsovao majku koja ga je takvog poremećenog rodila, a nije isključeno ni da bi potegao nož na njega. Upravo kako ona stara pjesma kaže. Jednom bi je svakako valjalo poslati na Eurosong. “Ne triba ti ni kruva ni vode kad te moja čakija ubode” mnogo bi istinitije predstavljalo našu tradicijsku kulturu.

Tekst je prenet iz Jutarnjeg lista.