Milorad Pupovac – Tri dana na Kosovu

Piše: Milorad Pupovac

Nedugo nakon makedonske granice vozimo se novim autoputom prema Prištini. Kod Uroševca ili Ferizaja skrećemo prema Štrpcu, najjužnijoj općini sa srpskom većinom, koja se nalazi ispod Nacionalnog parka Brezovice, ispod Šarplanine. Štrpce je 6. januara, na Badnje večer dospjelo u širu regionalnu javnost zbog toga što je  tridesettrogodišnji pripadnik kosovske vojske u večernjim satima na glavnoj regionalnoj cesti iz automobila pucao na grupu dječaka i mladića koji su se vraćali s badnjacima u svoje selo Gotovušu. Dvojica od njih su ranjeni, Miloš Stojanović (20) i Stefan Stojanović (11). Miloš je ranjen u šaku lijeve ruke a Stefan u lijevo rame. Selo je smješteno uz južnu stranu ceste prije samog Štrpca. Spustila se noć i padala je susnježica kad smo stigli do njega.

Na trijemu svoje kuće čekaju nas Rade i Zorica Stojanović, a u hodniku Radetova majka Boska, Bosiljka. Stefan i njegov tri godine stariji brat Stanko čekaju nas u dnevnom boravku. Stefan nas dočekuje sa smiješkom, mirnoćom i blagom suzdržanošću. Kaže da je dobro. I njegov otac i majka kažu da se dobro oporavlja. Na sreću metak nije pogodio ni kost, ni žilu, ni živac. Otac nudi rakiju od šljive. Dobru rakiju, treba reći.  Njegova majka nudi sir, bijeli kravlji. Veoma dobar sir. Nije ni čudo što je tako. Ovaj se kraj naziva Sirnička župa.Opraštamo se od Stefana i njegovih i odlazimo do njegovog starijeg rođaka Miloša. On i njegov otac Zvonko dočekuju nas u hodniku kuće. U dnevnoj sobi s kuhinjom čekaju nas Miloševa  majka Zorica, nešto starija sestra Marija i mlađi brat Miljan. Ni kod njega nije bilo ni ozljeda kostiju, ni žila, ni tetiva, kao ni živaca.  I on i Stefan doista su imali ogromnu sreću. A s njima i njihovi roditelji, kao i cijela tamošnja srpska zajednica, ali i Kosovo u cjelini. Samo je sreća učinila da ih večeras posjećujemo žive i zdrave u njihovim kućama a ne invalidizirane u bolnici ili na mjestima posljednjeg ispraćaja. Pretežak i preopasan danak obnovljenim tenzijama na Kosovu.

Nakon Gotovuše i Stojanovića odlazimo prema Brezovici, turističkom naselju u podnožju Nacionalnog parka Brezovica. Mjesto koje dobro poznajem i u kojem otprije imam dobre znance.

Od mojeg prvog dolaska u naselje Brezovicu 2006. do danas stvari su se značajno promijenile. Od nekad prelijepog hotela Narcis koriste se samo kuhinja i sale u prizemlju (i to kad su svadbe i sprovodi), a  hotel Brezu koriste vjetar, snijeg i kiša, treći hotel, Molika, koji ćemo vidjeti dva dana poslije, djelomično je uređen za prijem gostiju. U međuvremenu uz donji dio ceste prema skijalištu Brezovica u proteklih petnaestak godina nastaje nov i velik kompleks hotela, restorana spa & welness centara i kuća za odmor. Naselje Brezovica stopirano je u vremenu, dok je resort Brezovica teleportiran u vremenu. Prvo dominantno naseljeno Srbima, a drugo dominantno korišteno od Albanaca. Svako na svoj način u svojem realnom vremenu. Svako na svoj način distopijsko, bez realne vremenske perspektive.

Domaćini nas smještaju u jedan od manjih hotela u centralnom dijelu resorta u kojem smo boravili u augustu. Tri jezika služe za sporazumijevanje. Domicilni albanski (koji govori mali broj Srba), domicilni srpski (koji govori mali broj mladih Albanaca) i engleski koji je veoma brzo zbog masivne međunarodne administracije, vojske, policije i diplomacije postao i tamošnja lingua franca. Američka vojna baza Bondsteel je vjerovatno najveći tamošnji pojedinačni poslodavac.

Naši nas domaćini uz večeru upoznaju sa svojim viđenjem stanja na području općine Štrpce i političkim prilikama na Kosovu. Kao i prošli put, ističu da im rad otežava permanentan pritisak kosovskih istražnih organa. Oni ne vide za nj nikakve osnove, osim stvaranja osjećaja nesigurnosti u okolnostima  koje su ionako  politički nesigurne. Ovaj put značajnu pažnju posvećuju francusko-njemačkom prijedlogu sporazuma i inzistiranju međunarodne zajednice, a unutra nje posebno SAD, na formiranju Zajednice srpskih općina. U tome vide priliku da se prekine neizvjesnosti i nesigurnosti u kojoj žive kao i priliku za jasno definirane samouprave Štrpca kao jedne od 10 općina sa srpskom većinom na Kosovu (šest ih je južno, a četiri sjeverno od rijeke Ibar). Veoma im je važno da kao općina mogu upravljati i svojim raspoloživim ekonomskim resursima.

Četvrtak, 26. 1.

U 9 sati smo u općini Štrpce. Dočekuju nas gradonačelnik Dalibor Jevtić i dvojica njegovih zamjenika, jedan iz redova srpske a drugi iz redova albanske zajednice. Posebno naglašava da unatoč uznemirenosti koju je izazvalo ranjavanje Stefana (11) i Miloša (20), to nije narušilo odnose između Srba, kojih je oko 70%, i Albanaca, kojih je oko 30% u ukupnom stanovništvu općine. Znači, da unatoč značajnim etničkim distancama,  međuetnički odnosi nisu narušeni. Da je tome tako, vidjelo se i na samoj sjednici općinske Skupštine, prvoj ove godine, a na koju sam pozvan kao gost. Jedan nezavisni općinski odbornik/vijećnik i inzistira da se u Dnevni red uvrsti i raspravi ranjavanje Stefana i Miloša. Predsjedavajući Skupštine smireno uvrštava taj prijedlog u Dnevni red, a jedan od odbornika/vijećnika, čini mi se Samoopredjeljenja (stranke kosovskog premijera Albina Kurtija), ističe da je taj zločin osuđen i da ga ne treba dalje politizirati. Gradonačelnik Jevtić formulira odmjeren zaključak, koji podržavaju svi odbornici/vijećnici srpske nacionalnosti, dok su njihovi kolege albanske nacionalnosti suzdržani. Dotadašnja i kasnija rasprava o komunalnim pitanjima simultano je prevođena sa srpskog na albanski i obrnuto. Doista dobar primjer funkcioniranja dvojezične i dvonarodne općinske sredine, unatoč različitim političkim polazištima i različitim pogledima na tenzije i sukobe koji se događaju nedaleko od njih.

U 13 sati na vrhu Brezovica ručak s upravom skijališta i hotela Molika. Snijeg je tek prije koji dan napadao do visine od jednog metra. Skijaša podosta. Razgovor uz ručak opušten. Svi koji su govorili pozitivno govore o onome što su čuli od francusko-njemačkog prijedloga sporazuma o izgradnji odnosa između Srbije i Kosova, kao i o formiranju ZSO. Najviše govore o svojem skijalištu i hotelu. O tome koliko su soba uspjeli urediti i kako ispunjavaju standard održavanja skijaških staza i vučnica. Premda su mnogi od njih pred mirovinom, svi govore o budućnosti skijaškog i hotelskog kompleksa. U njegovoj potpunoj obnovi vide budućnost mladih s područja Brezovice i cijele općine Štrpce. Pozdravljamo se s njima i odlazimo za Prištinu. Putem razmišljam o tome koliku zrelost i odgovornost pokazuju ti ljudi u okolnostima u kojima najmanje oni upravljaju i u kojima se njih najmanje sluša.

U Prištinu stižemo za dana. Ono što je resort Brezovica u malom, to je Priština u velikom. Grad koji je u građevinama, u mnoštvu stambenih i poslovnih zgrada, prerastao sam sebe. Svoj urbanizam svakako, a svoje potrebe vjerovatno. Na pitanje kako objašnjava toliku građevinsku ekspanziju na Kosovu, jedan sugovornik odgovara: “prošao je novac”. Stižemo na vrijeme u kafić preko puta zgrade kosovske Vlade. Veton Surroi, jedna od vodećih intelektualno-političkih ličnosti na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjih tri i po decenije, stigao je malo prije nas. Njega je zanimalo kakvo je moje mišljenje o patrijarhu Porfiriju. Rekao sam mu ukoliko na našim prostorima među vjerskim prvacima postoji čovjek dijaloga, onda je on taj ili jedan od tih. Mene je zanimalo tko je na Kosovu čovjek ili tko su ljudi dijaloga. Rekao mi je Albin Kurti. To mi je nakon Vetona rekao i jedan moj stari znanac od početka devedesetih, sada profesor na Američkom univerzitetu u Prištini, kao i ambasadori koje ću sutradan popodne sresti u Prištini. Lokalni Srbi o tome imaju drugačije mišljenje. U razgovoru s Vetonom stekao sam dojam da on jednaku važnost pridaje razgovoru o Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao i o Zajednici srpskih općina.

Petak, 27.2.

Danas je Savindan ili dan kad Srbi slave sv. Savu (1175 –1236), prvog arhiepiskopa Srpske pravoslavne crkve i prvog prosvjetitelja među Srbima, svjetovnog imena Rastko Nemanjić. Prije 9 stižemo u Prizren. Prelijep i drevan grad uz rijeku Bistricu, sa svojim bizantskim, srpskim, turskim i albanskim drevnim zdanjima. Tu ćemo u Sabornoj crkvi sv. Georgija prisustvovati slavskoj liturgiji koju predvodi iguman manastira sv. Arhanđela, o. Mihajlo. Malo je vjernika u crkvi. I to malo došlo je iz okolnih sela. U Prizrenu je do rata 1999. bilo više od 11.000 Srba. Sad ih je, prema riječima o. Izidora, manje od 20. Crkva je svejedno ispunjena  – liturgijskim pojanjem prizrenskih bogoslova. Nakon liturgije odlazimo do drevne Bogoslovije prizrenske. U njoj bogoslovi priređuju Svetosavsku akademiju, pod vodstvom zamjenika rektora Bogoslovije o. Izidora. I hram sv. Georgija i Bogoslovija, kao i hram Bogorodice Ljeviške (12. stoljeće, na Unescovoj listi zaštićenih spomenika svjetske baštine) bili su zapaljeni i devastirani u martu 2004. godine. To je godina tenzija i nasilja na Kosovu koje je između 17. i 19. marta pred očima UNMIK-a eskaliralo u široko i teško nasilje prema Srbima koji su ostali, njihovoj imovini i crkvama na prostoru Kosova južno od Ibra. Ovo pokazuje da je malo onih koji od vlastitog stradanja nisu stvorili opravdanje za stradanje drugog. Još  je manje onih koji su se s time spremni suočiti.

Podne je prošlo a mi do 14 trebamo biti u Prištini. Do  17.30 trebamo obaviti razgovore s ambasadorima triju ambasada, uključivši i hrvatsku. Glavna je tema razgovora važnost francusko-njemačkog prijedloga sporazuma o odnosima Srbije i Kosova, te o posebnoj važnosti formiranja ZSO. Svi s kojima razgovaram rade intenzivno. Dijelim s njima svoj dojam o zrelom odnos prema prijedlogu sporazuma i zagovorima formiranja SZO koji sam stekao u razgovorima s tamošnjim Srbima, kao i njihove brige zbog izloženosti napadima i pritiscima.

Na povratku u Brezovicu svraćamo na večeru kod Ljuljija, znanca mojeg sina Ozrena. Ljulji je vlasnik malog lanca restorana. Dočekuje nas srdačno i časti izvrsnom večerom. On je danas jedinstvena vrsta ljudi ne samo na Kosovu već na cijelom postjugoslavenskom prostoru. Čini se da je on svugdje kod kuće i da svatko kod njega može naći kuću. Suprotno većini ljudi s naših prostora koji za sebe kuće nalaze raseljeni po cijelom svijetu, a za druge ovdje ne vide kuće koju bi s njima podijelili.

Na kraju, prije rastanka, u hotelu s Daliborom potvrđujemo dogovor o razmjeni učenika u zimskim i ljetnim školama, razmjeni kulturnih programa i razmjeni političkog iskustva u zajedničkoj političkoj akademiji.

Subota, 28. 1.

U 1h30 Aleksandar nas vozi na skopski aerodrom. Odatle ćemo avionom u 4.10 za Beograd. Tu će nas dočekati naš Zoran i odvesti u Suboticu na hrvatsko Veliko prelo, još jednu priliku za korak više u otopljavanju zamrženih hrvatsko-srpskih odnosa.