Ivana, Ivana, zašto (ni)si lagala

Piše: Muharem Bazdulj

Mučenoj analitičarki Ivani Marić uspjelo je u teškoj misiji da jednim majstorskim potezom po omraženosti u bošnjačkom mejnstrimu skoro pa dostigne svog prezimenjaka, novinara Milomira, koji je u toj oblasti dugogodišnji trudbenik, veteran i prvoborac. Stvar je rastrubljena preko svih mogućih medija, ali podsjetimo ipak na to da je Ivana Marić, govoreći na nekoj međunarodnoj konferenciji, na panelu gdje se njen prethodnik bavio Sjevernom Irskom, napravila uvod, koji je trebao biti duhovit, da su problemi Sjeverne Irske i BiH vrlo slični, pa da ona može i da ponovi izlaganje svog prethodnika samo ako će riječi “katolici” i “protestanti” zamijeniti riječima “katolici”, “pravoslavci” i “muslimani” objasnivši, ipak, kako u Bosni i Hercegovini različite vjerske grupe više vole da ih ne zovu po vjerskom opredjeljenju, nego etničkom, pa da su katolici – Hrvati, pravoslavci – Srbi, a da su Bošnjaci novo ime koje su bh. muslimani otkrili odnedavno, da bi bili još nešto, a ne samo muslimani.

IZMIŠLJENI NAROD…

Mnogi su ustali u odbranu bošnjačke časti, a i sama Ivana Marić je u nekoliko navrata pokuša(va)la da pojasni šta je željela reći, a u svim tim istupima najiskrenija je vjerovatno bila kad je priznala da joj engleski, blago rečeno, nije besprijekoran. Ipak, ko god bez zle namjere pogleda dotični snimak, neće u njemu pronaći ništa uvredljivo. Ivana Marić je samo parafrazirala ono što se o Bošnjačkom saboru na kojem je praktično dekretom odlučeno da više od dva miliona Muslimana sa posljednjeg SFRJ popisa više (etnički) nisu Muslimani, nego Bošnjaci, piše svuda po svijetu: od Kanade do Njemačke. Niko ko zna bilo šta o historiji ne poriče postojanje etnonima Bošnjak i prije više stotina godina, ali zvanično i oficijelno to ime kao oznaka za narod u socijalističkoj Jugoslaviji priznat kao Muslimani se uvodi u upotrebu u septembru 1993, što je banalna činjenica koje se valjda sjećaju svi koji su rat proveli na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, a danas imaju više od 35 godina.

Uostalom, Cyrill Stieger, koji se u zemljama njemačkog govornog područja smatra jednim od vodećih stručnjaka za muslimanske balkanske narode, prije četiri-pet godina u jednom razgovoru veli: “Političari i intelektualci su na Prvom bošnjačkom saboru zapravo razgovarali o tome da li prihvatiti mirovni sporazum Owen-Stoltenberg, koji je predviđao podjelu BiH na tri dijela. Diskutovalo se o jednoj bošnjačkoj državi. U tom smislu bilo je veoma važno da se promijeni ime iz Muslimani u Bošnjaci, jer je u pitanju bio opstanak države. Pored toga, bilo je važno da se ime nacionalne grupe poveže sa imenom države. Izetbegović i SDA 1990. su bili protiv pojma Bošnjaci. Međutim, tri godine poslije na Saboru su ipak pristali”. Malo kasnije, dodaje i ovo: “Ja sam u vrijeme Prvog bošnjačkog sabora bio u Sarajevu i sjećam se kako narod u to vrijeme uopšte nije bio pripremljen za ovu promjenu i bili su veoma iznenađeni. Pojam Bošnjak je za njih zvučao zastarjelo i čudno. Trebalo je vremena da se naviknu na to. Ali sada je to uvriježeno ime za nacionalni identitet. Ne znam zašto je to mogla da bude uvreda za bilo koga, jer je to bilo tako. Oni su samo promijenili ime naciji”. Ovo što on kaže je isto što kaže i Ivana Marić, samo pametnije sročeno. Čovjek je relevantniji od nje, sa mnogo više uticaja, pa ko ima problem sa Marićkinim stavovima, bolje da polemiše sa Stiegerom.
Ima nešto, međutim, u parafrazama Marićkine izjave iz usta i tastatura bošnjačkih dušebrižnika što mi je od početka zvučalo poznato. Oni su masovno govorili: Eto, ta neka Ivana nam govori da smo mi izmišljen narod, da donedavno nismo ni postojali. Ona to, naravno, nije rekla, ali postoji neki opštepoznat i često citiran sličan stav. I onda se sjetim – to je ona mladalačka pjesma Safvet-bega Bašagića: “Znaš, Bošnjače, nije davno bilo/ Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta/ Kad u našoj Bosni ponositoj/ I junačkoj zemlji Hercegovoj/ Od Trebinja do Brodskijeh vrata/ Nije bilo Srba ni Hrvata”. Ne kaže Bašagić, naravno, da u Bosni nije bilo pravoslavnih i katolika, nego kaže da su relativno nedavno (gledano, naravno, od vremena kad je napisao pjesmu) oni “pronašli” nova imena da ne budu samo pravoslavni i katolici. Ne ulazeći ovdje u historijsku (ne)utemeljenost tog Bašagićevog stava kao takvog, nemoguće je ovu pjesmu smatrati nespornom i politički korektnom povijesnom vinjetom, a Ivani Marić pripisivati maltene fašizam.

PROMAŠENE PROGNOZE

Da ne ulazimo sada u to što je Ivana Marić, čini se, generalno dosta bliska Bašagićevom stavu. Jer ne samo što je izričito ustvrdila da bi negiranjem Bošnjaka negirala i svoje pretke – Bošnjake katolike, nego je i njena izvorna sporna izjava u tom smislu još znakovitija. Praveći distinkciju u odnosu na Sjevernu Irsku, ona sa stanovitim žaljenjem implicira da su tamo i protestanti i katolici – Irci, dok u Bosni i Hercegovini insistiranje na etničkim razlikama podriva zajednički nacionalni (domovinski) identitet. Nije zapravo teško zaključiti da je Ivana Marić falična kao politička analitičarka jer bi svakom slučajnom prolazniku bilo praktično neizvodivo da kao ona promaši (pred)izbornu prognozu za apsolutno svakog od tri člana Predsjedništva BiH. S druge strane, nema nijednog njenog javnog istupa lišenog (ponekad i prenaglašenog) bh. patriotizma. U tom smislu, ako i Ivanu Marić proglase dušmaninom Bosne i Bošnjaka, zaista je teško zamisliti ko je tim ljudima, izuzev Željka Komšića i Marine Mlinarević-Sopta, uopšte politički prihvatljiv Hrvat.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.