Ivan Hodalj, brodar iz Gore

Piše: Sinan Gudžević

Kad se najjače zatreslo, bio sam u taksiju, pošao na kontrolni pregled u bolnici u Vinogradskoj. Pred semaforom se zaustavljeni auto ljuljao kao čamac na buri. Čim se smirilo, radio je javio da je epicentar kod Petrinje. Sjetio sam se Ivana Hodalja iz sela Gore, na pola puta između Petrinje i Gline. Sa Ivanom sam bio četiri dana u sobi Klinike za otorinolaringologiju u Vinogradskoj, maja 2018. Soba je bila trokrevetna, treći sobni drug je bio Dinko Janko iz Poreča.

Ivan Hodalj je i mene i Dinka osvojio svojim čudesnim pričama o tome kako je ostajao živ. Te priče on nije izmišljao, doživio ih je, bolje reći preživio. Desetak minuta poslije potresa, hodajući između bolesnika koji su na krevetima već bili izvučeni iz soba i razmještani ukraj staza i po dvorištu bolnice u Vinogradskoj, pitao sam se da li je Ivan Hodalj sada u Gori. Epicentar je blizu Gore, ako nije i u samoj Gori. U sjećanju mi je zazvonio glas Hodaljev dok nama dvojici priča kako je njegov otac gradeći kuću govorio da u zidove mora ići dosta armature, da armature u našem kraju nikad nije previše. I kako se on, Ivan Hodalj, bunio zbog očeva pretjerivanja u trošenju željeza. To sjećanje je bilo negdje zapretano u meni, te se izvuklo samo, pod prozorima one zgrade u kojoj smo boravili nakon operacija.

Nešto od Hodaljeva pripovijedanja snimio sam i sačuvao, ali sam njegov broj telefona bio izgubio. Dva dana je potrajalo dok sam ga našao. Čim sam ga zovnuo i pitao, kako je, gdje je i kako je doživio potres, on se, rječit i precizan u pričanju, najprije osvrnuo na svoju grešku što je ocu pri gradnji kuće spočitavao izdašnost u armiranju. Kuća je, kaže, netaknuta, stoji kakva je i bila, jedino joj se dimnjak srušio i razbio četrdesetak crepova. Kaže da je u trenutku udara bio u dvorištu, pošao da nahrani psa. Čula se najprije huka, pa grmljavina iz zemlje, a onda se čuo prasak i tresak, pa se poslije toga zemlja tresla i ljuljala. Od udara sam pao na zemlju, a kad sam ustao, hodao sam kao da sam pijan. A moj auto Opel, ugašen i parkiran u dvorištu, skakao je kao jarac, barem pola minute. Prvi skok mu je bio barem pola metra u visinu. A druge kuće su se skljokale ili srušile, a koje nisu, napukle su. Mojoj ništa, osim to nešto crepova.

Ivan Hodalj je radio kao brodar na rijekama Savi i Dunavu. Radio je za čuvenu firmu Dunavski Lloyd iz Siska na Savi. Radio je na svim brodovima, na tegljačima, na guračima, radio sa baržama. Od najmanjega “Jahorine”, do najvećega “Biokova”. Počeo je kao asistent stroja, i napredujući za četrnaest godina postao upravitelj stroja. Onda se zaratilo, i sve je prestalo. Za boravka u bolnici ispričao je više svojih doživljaja sa brodarenja Savom i Dunavom, ovdje hoću da sačuvam od zaborava jedan. Prepisujem sa snimka onako kako ga je sam ispričao, dok smo sva trojica ležali, neko sa zavojem, neko sa flasterom, neko sa tamponima u nosu.

Bilo je to na Savi, godine 1983, u brodu Biokovo. Počela zima, na rijeci se hvatao led, svaki dan stezao sve više. Odvukli smo posljednju baržu sa sirovom naftom iz Ruščice do rafinerije u Bosanskom Brodu, pa produžili za Slavonski Brod, to je jedva dva kilometra uzvodno. Firma je odlučila da pristanemo u Slavonskom Brodu i obustavimo plovidbu dok se led ne istopi. A led je bio već sklopio neke dijelove Save. Koji dan ranije mogli su se vidjeti i lovci kako hodaju po tom ledu i pucaju na patke, a one jadnice bježe pod led. Tako, jedva smo prošli kupalište Poloj, jaki tegljač Biokovo bio je tu iz nevolje malo i ledolomac za ta dva kilometra. A kako je gurao komade leda jedan preko drugog, te sante bi se tako sljepljivale da bi led preko noći postajao jako debeo. Ljudi iz rafinerije su prihvatili baržu, a mi smo je bili dovezli na cugi, to znači bočno uz brod, dakle nismo je vukli sajlama. Zato je za prihvat barže naša posada otvorila ta bočna vanjska vrata na brodu, to nisu prava vrata, nego je dio ograde, koji se sastoji od jedne pokretne šipke što ulazi u jednu cijev te ograde. Kad se ta debela šipka izvuče iz cijevi, ta su vrata otvorena, kad se uvuče onda su zatvorena. Ali netko iz naše posade zaboravio je da tu šipku vrati i zatvori ogradu kako valja. Nije se sjetio, jer je to blizu i svi su članovi posade u mislima već bili u restoranu na obali gdje će brod pristati. Noć je, oko osam uvečer, hladno, a magla okovala i Savu i Biokovo, i svako na Biokovu zna šta znači kad se ne vidi prst pred okom, a to je kad jaki reflektori Biokova ne mogu dobaciti do obale ni sa dvadeset metara daljine.

Naš kuhar je skuhao pileći paprikaš da posada večera. Kuhar je bio dobar, ali mu nije bilo dobro što se ljutio ako ne bismo sve pojeli. Ja sam jeo toga paprikaša, ali nisam sve mogao pojesti, pa sam odlučio da ono što je ostalo, bacim u rijeku. Kuhar će biti zadovoljan, a i ribe u Savi. I tako, krenem iz salona sa tim ostacima u tanjuru, otvorim vrata, i nagnem se da se naslonim na ogradu, na ta vanjska vrata. Kroz koja se stupa na baržu. Ali ograde nema! A nema ni meni povratka, već sam se suviše nagnuo. Padnem u ledenu rijeku, a brod se taman okrenuo i prilazi obali, da pristane. Samo što nije uključio motore za pristajanje. Sine mi kroz glavu da je rijeka tu plića nego inače, jer je vodostaj tih dana nizak, računam dubina najviše dva metra, zaronim što jače mogu, da bih se odbacio od dna. To mi je u glavi. Ali dna nema, dublja je voda nego što sam mislio. Vidim da je sa mnom gotovo: sad će brod uključiti motor za rikverc, mene će propeleri isjeći kao repu. Tu odlučim da isplivam na površinu, i isplivam. Imao sam sreće što je brod tu bio polomio led, pa sam mogao udahnuti zraka. Ne čujem još zvuk motora. Odatle, u onom bunilu i u magli ugledam žuti krug svjetla. To je svjetlo sa kugle na stubu ispred restorana u koji posada hoće da ide. Taj krug svjetla mi je putokaz, inače u magli možeš plivati udaljujući se od obale, a misliti da se približavaš. I zaplivam što jače mogu prema tom krugu svjetla. To je moglo biti nekih tridesetak metara od mene. I stignem na obalu, nasučem se kao kit. Stanem na noge, stao sam na nasip, po njemu šiblje i komadi leda. Pogledam prema brodu, mornari izbacuju pomoćnu skelu, hoće vezati brod. Tu se primaknem skeli, zakoračim na nju, s mene i moga kombinezona se cijedi voda, zbrišem unutra i pravac u kupatilo. Hoću da se istuširam, a prije dva sata sam se već bio istuširao, spremio se za večernji izlazak u restoran.

Kapetan je uto sišao dolje i vidio mokar trag onuda kuda sam prošao. A nitko nije vidio da sam tuda prošao, nitko nije ni vidio ni znao da sam pao u vodu. Kapetan broda je krenuo po tom tragu i stigao do kupatila. Ja skidam kombinezon, on se stvori preda mnom, i pita me: “Je li, šta ti sad tu radiš?” U tom času ja se sjetim da sam u zadnjem džepu kombinezona imao dosta novaca: dvije plaće, naknade za prekovremeni rad, pa onda i dosta njemačkih maraka, brodili smo i međunarodnim vodama, od Regensburga do Izmaila na Crnom moru. Gdje su pare? Sretan jesam što sam ostao živ, ali mi pare kvare sreću. Kako sam pao u Savu, voda mi je iz džepa izbila i pare i pucval, čak i neke šarafe. Tu sam se gorko sjetio one narodne: šta će ti život bez para. Onda mi kapetan kaže, sad ćemo pokušati da ih lovimo reflektorom. Postavili su reflektor s druge strane i osvijetlili vodu. Bila je sila novčanica u vodi. Onda smo ih lovili mrežom. Spustili smo čamac i išli po pare. Uspjeli su mi spasiti možda današnjih 200 eura, od nekih tri hiljade koliko je bilo u mom džepu. Eto, ne može i jare i pare.

Tekst je prenet sa portala Novosti.