Hoće li Hrvatska konačno zabraniti veličanje ustaštva?

Piše: Dragan Markovina

Štura agencijska vijest ide ovako: “Hrvatski sabor trebao bi do kraja svibnja raspravljati o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona koje predlaže vladajuća koalicija, a ovih dana dovršen je i nacrt teksta kojim se u Kazneni zakon želi ugraditi članak kojim bi se zabranilo javnu uporabu ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, koji je najavljen početkom ove godine”. Riječ je o inicijativi koju je početkom ove godine pokrenuo Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, koji je organizirao tri sastanka na koja su došli predstavnici većine parlamentarnih stranaka i manjinski zastupnici, a sve kako bi se sankcionirala svaka upotreba ustaških, četničkih i fašističkih simbola. Sam izmijenjeni tekst zakona izgledao bi tako da se članku 325 Kaznenog zakona doda aneks, 325 a, sljedećeg sadržaja: “Tko u javnom prostoru koristi, javno ističe, nosi na odjeći ili pokazuje u javnosti na drugi način simbole, parole, slogane, zastave, znakove, oznake, slike, imena, nadimke, nazive, pozdrave, pokliče, načine pozdravljanja, geste, odore ili njihove dijelove ili druga obilježja fašističkog, nacionalsocijalističkog, ustaškog i četničkog pokreta ili režima ili njihovih vodećih osoba ili postrojbi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine”.

PROCJENE I TAKTIKE, ALI BEZ ZADIRANJA U SUŠTINU

Tema se aktualizirala ovih dana, uz neočekivani optimizam mainstream medija koji ove izmjene predstavljaju kao gotovu stvar. Volio bih, naravno, da to tako i bude, ali je takav ishod praktično nemoguće iščekivati. Jasna je stvar kako krajnja desnica takvo što neće podržati, a HDZ jeste poslao nižerangiranog izaslanika na spomenute sastanke u Židovskoj općini, koji je, međutim, dao vrlo relativizirajuće i proturječne izjave nakon sastanaka. A stvar je vrlo jednostavna. Čak i kada bi postojala neka lijevo-liberalna većina u Saboru, pa i kada bi ona izravno obnašala vlast, potpuno je nezamislivo da bi taj zakon, sve kada bi ga i izglasali, mogao biti ozbiljno provođen bez operativne podrške HDZ-a. Ili barem bez toga da odustanu od njegove opstrukcije. Ne, u ovakvoj zemlji i s ovakvim bazično hadezeovskim pravosuđem. Svi pak znamo da Andreju Plenkoviću otvaranje još jednog vrlo ozbiljnog civilizacijskog fronta, ne samo prema radikalnoj desnici nego i prema dobrom dijelu društva pa i vlastitih birača, jednostavno ne odgovara. Ni inače, a posebno ne u situaciji u kojoj su se izlazak iz pandemije i kampanja cijepljenja neviđeno otegnuli i u kojoj nam uskoro slijede lokalni izbori.

No, sve ovo što sam dosad napisao bavi se procjenama i taktikama, ali ne zadire u suštinu. Ona je pak takva da bi doista principijelan obračun s revizionizmom i oživljavanjem simbola, ali prije svega ideoloških sadržaja ustaštva kompletno obesmislio prevrat devedesetih, a samim tim i čitavu hadezeovsku nacionalističku mitologiju. Takav zaokret bio bi u rangu odricanja komunističkih partija na Zapadu od socijalizma i ideje revolucije, koji ih je na koncu, pored čitavog niza ostalih okolnosti, odveo ravno u poraz od kojeg se još nisu oporavili. Očekivati da se HDZ odluči na takav samoubilački čin nije pretjerano racionalno. Tim prije, znamo li da se HDZ-u može prišiti svašta, ali nedostatak iznimnog nagona za samoodržanje nikako. Međutim, opet pitanje samoodržanja je drugi level, nakon taktike, ali nam ostaje još i treći. Sve i kad bi nekim čudom u toj stranci procijenili da mogu preživjeti ovakav zaokret i amortizirati društveno, unutarstranačko i nezadovoljstvo među biračima, oni bi odricanjem od revizionističke teorije i prakse konačno morali postaviti ono pitanje koje je karikaturalni Nenad Ivanković postavio u naslovu svoje knjige nakon Tuđmanove smrti i poraza HDZ-a, kad se činilo da je detuđmanizacija moguća. Naslov je, naime, glasio “Predsjedniče, što je ostalo?”

ODRICANJE OD DEVEDESETIH

Odricanjem od revizionizma, čiji je rodonačelnik i ključni propagator sam Tuđman, od ideološkog sadržaja te stranke ne bi ostalo ništa. Nije da je ideologija previše bitna u toj interesnoj stranci, ali bazični nacionalizam revizionističkog tipa je naprosto nešto što se podrazumijeva. Stoga da na koncu stvari do kraja pojednostavnimo. Stavljanjem ustaštva van zakona Hrvatska bi se u vrijednosnom smislu odrekla devedesetih, a to je jedino što izgleda nakon svega nemoguće. I zato se neće dogoditi. Nažalost.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.