Dva puta se ne šalju tenkovi na radnike

28. February 2022.
U ovom momentu, prvog dana sveopće invazije na Ukrajinu, svi mi koji smo imali nesreću da izravno doživimo rat u vlastitom gradu, mislimo isključivo na ljude u Ukrajini koji su se probudili pod granatama ni krivi, ni dužni.
Dragan_Markovina (1)
Dragan Markovina. Foto: Mozel W.

Piše: Dragan Markovina

Koliko god čovjek očekuje rat, on ga na koncu uvijek zatekne nespremnog. Istina, puno je manji problem kad se to dogodi daleko od ratne zone, pa umjesto planirane analize Čovićevog intervjua u Pressingu, tema postaje napad Rusije na Ukrajinu. Stoga u ovom momentu, prvog dana sveopće invazije na Ukrajinu, svi mi koji smo imali nesreću da izravno doživimo rat u vlastitom gradu, mislimo isključivo na ljude u Ukrajini koji su se probudili pod granatama, ni krivi, ni dužni. I iskreno se čudimo onima koji olako prelaze preko te činjenice i upuštaju se u silne geopolitičke analize.

ŠTA DALJE?

Mnogi od njih braneći Putina, s nevjerovatnom gorljivošću, uvjereni da nastupaju s lijevih pozicija i protiv američkog imperijalizma. Malo je što toliko tužno kao uvjerenje da jedan ozbiljan autokrat, nacionalist i imperijalist, koji se obračunao sa svakim drugačijim mišljenjem u zemlji i koji uzima sebi za pravo da napadne susjednu zemlju jer mu se ne sviđaju politički izbori njenih građana, nastupa kao simbol slobodnog svijeta. To, naravno, ne znači da isti takav nije bio napad na Irak ili Libiju, ali ideja da se ovo opravdava nečim s čim nema nikakve veze jeste otprilike ona ideja koja svaku priču o Srebrenici odbija pričom o Jasenovcu. Kao da je jedan genocid moguće opravdati drugim.

U ovom času je nemoguće ne sjetiti se Džonija Štulića koji je od početka osamdesetih govorio o tome kako Rusi dolaze, napisavši sjajnu pjesmu “Poljska u mome srcu”, s ključnim stihovima da se dva puta ne šalju tenkovi na radnike.

Ono što je napad Rusije na Ukrajinu donio, jeste potpuno rušenje kakvog-takvog međunarodnog poretka i nama, nažalost, tako poznatu mantru o navodnoj ugroženosti kojom se opravdava agresija. Međunarodni poredak jeste ciničan, imperijalan i pun nelogičnih kompromisa, ali i takav služi da ne bismo svjedočili svijetu u kojem će neka sila napadati one za koje procijeni da je jača od njih. Kad se taj proces jednom pokrene, teško ga je zaustaviti. Pridodamo li tome Putinov govor u kojem je potpuno poništio Ukrajince kao narod i de facto rekao da je Ukrajina izmišljotina boljševika i Sovjetskog saveza, nemoguće je ne povući paralelu s odnosom ovdašnjih nacionalista prema Crnogorcima i Bošnjacima, jednako kao što je nemoguće ne uočiti poveznicu između onoga što smo preživjeli devedesetih i ovoga danas u Ukrajini. Iako je već i to samo po sebi traumatično, činjenica da nije nemoguće da se reperkusije ovoga osjete najsnažnije upravo u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, stvara dodatni problem. Pojednostavljeno govoreći, upravo počinje onaj rat potaknut raspadom SSSR-a kojeg se međunarodna diplomacija bojala početkom devedesetih, zbog čega je i potcijenila mogućnost potencijalnog rata u Jugoslaviji, što je opet olakšalo sve one zločine i užase koji su se dogodili.

S obzirom na to da je sada sve moguće, ostaje pitanje što dalje. Očekivati od Zapada neki suvisao kompaktan odgovor je postalo sve teže. Uostalom, sam američki predsjednik je racionalno upozorio na to da je rat s Rusijom rat dviju velikih sila i da ga on ne namjerava pokrenuti. To jeste dobro, ali isto tako ostavlja jugoslavenski prostor u limbu i neizvjesnosti, čime sada nedavne odluke Narodne skupštine Republike Srpske dobijaju sasvim drugu konotaciju. Kad se u jednadžbu uključi i neizvjesnost oko toga kako će se Srbija postaviti u čitavoj priči, s punom sviješću da više ne može lavirati između Rusije i Europske unije, ali i da slijede neizvjesni izbori, situacija postaje još teža.

PUTIN SE PREIGRAO?

Jedino utješno u čitavoj priči jeste to da je i hrvatski predsjednik Milanović prestao izigravati nekoga tko ima razumijevanja za Putinove poteze i jasno je osudio agresiju.

No, bez obzira na aktualno stanje na terenu, nije nemoguće da se Putin preigrao. Uostalom, čak i da osvoji čitavu Ukrajinu, nezamislivo je da to ostane tako zauvijek, ako imate veliku naciju koja vas doživljava kao okupatore.

Misleći o ljudima koji upravo bježe u skloništa ili iz vlastitih sredina u koje se možda nikad više neće vratiti, mogu čitateljima jedino preporučiti jedva pročitanu knjigu Predraga Matvejevića “Istočni epistolar”, u kojoj ima mnogo te tuge za Ukrajinom i Odessom njegovog oca i priče o tome što je sve ovome prethodilo.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click