Deklasifikacija kao otkrivanje Amerike

Piše: Muharem Bazdulj

U nedjelju, to jest prekjuče, u jutarnjim satima, na sajtu londonskog Guardiana je objavljen tekst Juliana Borgera koji je privukao veliku pažnju bosanskohercegovačke i šire regionalne javnosti. Julian Borger je odranije poznat po svojim tekstovima koji se tiču Bosne i Hercegovine, kao i po knjizi “Krvnikov trag” o lovu na Radovana Karadžića koju je (u prevodu Senade Kreso) prije koju godinu objavio Buybook. Borger, dakle, nije neki šalabajzer kad je riječ o poznavanju rata u Bosni i Hercegovini. Tema njegovog teksta su pojedini dokumenti koji se tiču stavova Bijele kuće o načinu na koji bi bilo moguće zaustaviti rat u BiH u ljeto 1995. godine, u vremenu poslije srebreničkog genocida, a koji su upravo deklasifikovani.

Ne pretjerano važna fusnota

Razni mediji i agencije su tekst prenijeli i prepričali, a evo kako je sumiran na portalu Oslobođenja odmah nakon izvornog objavljivanja: “Prema tim dokumentima, ali i izjavama zvaničnika iz tog perioda, Clinton je želio da se rat u Bosni okonča prije početka kampanje za predsjedničke izbore održane 1996. godine na kojima se borio za drugi mandat. U transkriptima telefonskih razgovora Clintona sa drugim svjetskim liderima stoji kako je on više puta ponovio da je razočaran što snage Armije RBiH nisu uspjele da sačuvaju Srebrenicu. Glavni Clintonov operativac za sprovođenje tajnog plana koji bi okončao rat u BiH bio je njegov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Anthony Lake. Sprovođenje plana počelo je nekoliko nedjelja prije pada Srebrenice i uključivalo je postizanje mirovnog sporazuma kojim bi BiH bila podijeljena na dva približno jednaka entiteta. U slučaju da to propadne, plan je bio da se povuku mirovne snage UN-a, prekine embargo na isporuku oružja BiH i da se da inicijalna vazdušna podrška Armiji RBiH i HVO-u u borbi protiv Srba. Clintonov plan predviđao je da se prvo održe razgovori američke administracije sa predstavnicima Sarajeva, kako bi ih ubijedili na ustupke poslije pada Srebrenice. Prema tom planu, FBiH trebalo je da dobije nešto manje od polovine države, dok bi Amerikanci razmotrili i pritisak na bošnjačku stranu da pristane na mogućnost da Srbi u BiH u roku od dvije do tri godine po okončanju rata održe referendum za izdvajanje iz BiH. (…) Kako stoji u objavljenim dokumentima, neki članovi Clintonove administracije nisu bili zadovoljni ovakvim planom”.
U skladu sa aktuelnim medijskim običajima, tekst je uglavnom najavljivan dosta pompezno, mada u njemu za upućene nema praktično apsolutno ničeg novog. U prošlogodišnjoj biografiji Richarda Holbrookea koju je objavio George Packer cijela stvar je opisana gotovo doslovno na isti način. Uostalom, cjelokupni saldo uplitanja međunarodne zajednice u rat u BiH prije Daytona pun je planova i ideja koji se nisu ostvarili, a, uostalom, kako znamo i iz različitih memoarskih tekstova, počevši od samog Holbrookea, malo je nedostajalo da zbog Brčkog i pregovori u Daytonu završe neuspjehom. Sve o čemu se piše u Borgerovom tekstu u tom smislu se ispostavlja kao ne pretjerano važna fusnota.

Ne bi sve to bilo vrijedno komentara da vijest na raznim internetskim platformama nije izazvala pravi mali rat između “uobičajenih osumnjičenih”. Ljudi skloni jeftinom površnom antiamerikanizmu u svemu objavljenom vide dodatnu potvrdu američkog cinizma u spoljnoj politici, dok oni skloni ideji o Americi kao “jedinoj svjetskoj sili koja je uvijek bila na pravoj strani historije” to doživljavaju ako ne kao puku laž, dezinformaciju i spin, a onda kao bespotrebno sitničaranje o privremenoj “grešci u koracima”. Naravno da se u oba slučaja radi o simplifikacijama iz žanra navođenja vode na svoj mlin. Jasno je da kalkulacija o važnosti rješavanja bosanskog konflikta uoči kampanje za američke predsjedničke izbore 1996. godine na kojima je Clinton tražio reizbor nije bila nevažna. Uostalom, ove godine smo vidjeli da je Trump imao ideju da si upiše neki poen eventualnim velikim napretkom na liniji pregovora Beograd – Priština, mada među današnjim Amerikancima jedva da ima onih koji su pošteno čuli za srpsko-albanski konflikt, a rat u Bosni je prije četvrt vijeka bio velika globalna vijest. Ta vrsta motivacije ne može, međutim, da umanji važnost američkog pritiska u postizanju konačnog sporazuma.

Tobožnje bezinteresno prijateljstvo

U drugu krajnost, međutim, idu oni koju američku politiku prema Bosni i Hercegovinu čitaju jedino i isključivo u ključu nekog tobožnjeg bezinteresnog prijateljstva. Hraneći svoje zablude, oni svaku insinuaciju o vlastitim realpolitičkim interesima koje Amerika, kao i svaka druga svjetska sila, prvenstveno štiti, doživljavaju gotovo kao ličnu uvredu. Ako ga čitamo sa zrnom soli, zapravo sam Borger u posljednjoj rečenici svog teksta daje najbolji okvir za njegovo čitanje. On doslovno kaže u završnom pasusu: “Rat je završen, što je bio vanjskopolitički uspjeh za Clintona, pa je 1996. godine osvojio još jedan mandat. Clintonovi papiri, međutim, služe kao podsjetnik koliko su Sjedinjene Države bile blizu tome da odustanu od Bosne”. Da, naposljetku SAD nisu odustale i najzaslužnije su za okončanje rata, ali korisno je znati šta je sve prije toga uzimano u obzir i od čega se zapravo u stvarnosti zaista odustalo.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.