Boris Rašeta – Prva punđa

Piše: Boris Rašeta, TV rašetanje

Jovanka Broz i tajne službe, RTS, 13. veljače, 21:52

U dokumentarno-igranim serijama, koje su zbog niže cijene proizvodnje od igranih postale prilično popularne na audiovizualnom tržištu, dvije stvari načelno bodu oči. Jedna je proizvoljno čitanje povijesti. Naime, bivša se zbivanja kroje i prekrajaju prema mjerilima današnjih konjunktura pa laži postaju istine, gubitnici postaju pobjednici i obratno. Druga poteškoća su glumci. Ako se u središtu drame nalazi neka karizmatična povijesna osoba, glumac vrlo često neće uspjeti dosegnuti snagu njegova karaktera. Tito, Staljin, Hitler, De Gaulle ili Kennedy u najboljem slučaju ispadaju fotokopije, ali su češće tek karikature povijesnih predložaka.

Serija o Jovanki Broz i tajnim službama nema tih nedostataka. Glavni lik u seriji, drugaricu Jovanku, maestralno je utjelovila Snežana Savić, glumica i estradna umjetnica koju znamo iz niza uloga (“Pad Italije”, “Život je lep”, “Bolji život”, “Stižu dolari”, “Tajna porodičnog blaga” itd.). U svim elementima svoga nastupa bila je fascinantna – maska, kostim i najpoznatija punđa Jugoslavije, sve je kao u izvorniku, a uvjerljivosti izvedbe je pridonio i naglasak. Jovanka, naime, nije govorila Tȉto, kratko i energično, nego dugo, zavijajući Tîto. Autori su konzultirali pouzdane izvore, intervjuirali meritorne sugovornike (među ostalima i 103-godišnjeg Ivana Miškovića Brka, šefa KOS-a kojega je Jovanka toliko mrzila da ga je Tito morao penzionirati), pa ovoj seriji možemo samo dići palac, ter pohvaliti i odlikovati njene tvorce, naročito Snežanu Savić.

Novi dan, N1, 17. veljače, 9:00

Domagoj Novokmet pozvao je u studio izvrsnog gosta, smirenog profesora Ivana Rimca, koji je komentirao prosvjedni skup na Markovu trgu. On je ocijenio kako “tema Turudić” ima lijep marketinški potencijal. Trakavica se nastavlja i HDZ je imenovanjem državnog odvjetnika upao u živo blato iz kojega se sad teško izvući. Govornici su izrekli nekoliko dojmljivih rečenica koje su odjeknule, napuštajući katkad sferu pristojnosti. “Plenković je napravio nešto što nije ni Khuen-Héderváry, iselio je svakog šestog Hrvata”, rekla je Katarina Peović. “Ovu zemlju su poharali mnogi, ali nitko, ama baš nitko nije poharao ovu zemlju kao HDZ”, rekla je Anka Mrak Taritaš, dok je Ivica Puljak predložio zabranu stranaka koje su osuđene za korupciju (koje li su to?).

Što kažu brojke? Ako je na skupu bilo više od pet, a manje od deset tisuća ljudi, to je puno, ali po svemu sudeći nedovoljno da bismo mogli zaključiti kako u široj populaciji sve ključa od nezadovoljstva i da će izlaznost (u koju se opozicija uzda više nego u koaliranje) biti dostatno visoka da sruši HDZ. Na beogradskim skupovima, u tri puta većem gradu, pojavljivalo se i pet do šest puta više prosvjednika, a Vučić je prilično glatko pobijedio. Ukratko, zamešateljstvo je pred Plenkijevim golom, a hoće li biti zgoditka, nitko ne zna. Moguće je i da umjesto visoke izlaznosti HDZ-ovo biračko tijelo demonstrira ogorčenje vlastitom strankom, pa tako doprinese porazu HDZ-a. Izbori će biti – lutrija!

Točka na tjedan, N1, 18. veljače, 9:00

Nataša Božić Šarić izvrsno je sročila uvodni komentar ovotjednog TNT-a, u kojemu je izrekla dvije važne stvari: izlazak građana na zagrebački prosvjed bio je dovoljno masovan da zabrine Plenkovića, ali oporba i dalje nema formulu kojom bi statičnu energiju mase pretvorila u kinetičku energiju visoke izlaznosti na izborima, plus, nema formule koaliranja. Usto, Plenković vraća HDZ na pozicije Tomislava Karamarka. Goran Penić iz Jutarnjeg lista procjenjuje kako je prosvjed uspio. “Deset tisuća ljudi, jedanaest stranaka, je li to uspjeh?” zapitala je ipak Nataša Božić u ulozi đavoljeg odvjetnika. “Andrej Plenković na prošlim izborima bio je uspješan u imobilizaciji birača centra i lijevog centra, koji su mislili kako ‘uljuđeni’ HDZ nije opasnost koja ih može izvući na izbore.

No sada imamo logiku ‘glas za Andreja Plenkovića je glas za Turudića je glas za Zdravka Mamića je glas za Josipu Rimac‘”, rekao je Marko Biočina s Nove TV dodajući da je, po njegovom mišljenju, Rubikon prijeđen. Kao dokaz tome naveo je i zaoštrenu retoriku A. P.-a koji se u jednoj rečenici pohvalio rehabilitacijom Stepinca, spašavanjem Trećeg maja i borbom protiv Putina. To je simptom straha, možda i panike. Pa ipak, osim što ne može suvislo koalirati, oporba zapravo – dobro je to uočio Penić – nema ideju kamo s Hrvatskom. Njihove su politike u osnovi negativne, znaju da nisu za korupciju, nisu za krađu, nisu za Tomu, za Turuda, za Khuena, ali kakve su njihove politike, zbog kojih bi im građani dali glas, ne znamo, a pribojavamo se da ne znaju ni oni.

Aleksandar od Jugoslavije, Balkanteka

“Koliko košta ta srpska krv? Da platimo, pa da budemo mirni”, grmi u jedanaestoj epizodi “Aleksandra od Jugoslavije” Svetozar Pribićević, vođa prečanskih Srba, koji Srbijance u perverznoj mašti scenarista Vuka Draškovića naziva “varvarima”. Kakav falsifikat! To je pitanje Puniši Račiću u Narodnoj skupštini u Beogradu postavio jedan zastupnik HSS-a, netom prije atentata, a ne Pribičević, ali općepoznatost te činjenice Draškovića ne smeta da je pripiše Pribićeviću, koji inače u ovoj seriji kotira kao “ustaša istočnog obreda”, pravaš, banijski stekliš, izrod koji “proda veru za večeru” i sl. Na Pribićevića je prosuta tona crnila, ubačen je u vreli katran i uvaljan u perje. Drašković ga očito vidi kao izdajnika, premda je bila riječ o razumnom političaru, koji je u nekom momentu odbacio svoje iluzije. “Aleksandar” (o kojemu smo već pisali) nepodnošljiva je šećerlema, zbirka tendencioznih povijesnih falsifikata, upakiranih – iznimnim vizualnom talentom veterana Šotre – u scenografski i kostimografski – vrhunski okvir.

Draškovićev i Šotrin kralj Aleksandar je Supermen koji se u Srbiju spustio sa Kriptona. On je premudri arhijugoslaven koji je prinuđen živjeti u leglu ljutica, mladić oko kojega ocvali ordonansi, stari oficiri, samo trepću i kimaju u znak snishodljive poslušnosti. Ničeg se on ne boji, nema te prepreke koju ne može savladati. Pogledamo li “Krunu” (o britanskoj, malo starijoj i nešto utjecajnijoj dinastiji), vidjet ćemo da autori serije traže dramske pukotine, sukobe, podjele, unutar ličnosti i društva, ukratko realnosti i život, dok naši antijunaci – Šotra i Drašković – udarnički glancaju spomeničku broncu… Ova je serija duboki pad čak i u odnosu na serije o Titu iz vremena jednoumlja. Kao što je “Odlazak ratnika, povratak maršala” Shakespeareov “Henrik VI.” u odnosu na ovo čudo srpske naive.

Zdravko Šotra odličan je režiser, pa je šteta što se nije zadržao na “Ivkovoj slavi” i “Zoni Zamfirovoj”, koje predstavljaju najveći tribute našoj malograđanskoj kulturi u proteklih stotinu godina. Draškovićev je uradak toksičan, krivotvoriteljski, šovinistički, autošovinistički i šteta je što je poduprt talentom tog veterana režije, majstora sladunjavih slika, kojima u povijesnim rekonstrukcijama ne bi smjelo biti mjesta. “Jedna je stvar biti primaš ciganski i guditi slatko uz dlakave uši pandura, a drugo je pisati ozbiljno i mrko kao što se piše na zelenom stolu tribunala gdje je sve tiho i mrtvački neutralno. A bude li tko pisao o nama kao takvima, on treba da piše mrko, okrutno i neumoljivo”, zabilježio je Krleža. Baš tako – pisati i snimati treba mrko, okrutno i neumoljivo, ali i faktično, a ne fantazmagorijski i lažno.

Tekst je prenet sa portala Novosti.